Uništio sam i sebe i porodicu

Nesvjesno sam ulazio u to dok u jednom trenutku nijesam shvatio da svakodnevno šmrčem

Kad pomislim da imam neki pretežak problem, sjetim se da sam uspio da se izvučem iz najvećeg zla koje može zadesiti čovjeka, pa mi onda sve djeluje kao pjesma, kaže B.M. (32) iz jednog crnogorskog primorskog grada, koji je želio da ostane anoniman, najviše zbog roditelja i supruge, budući da su prethodnih godina zbog njega prošli pakao. -Prvi put sam heroin probao 2003. godine. Ranije sam, ponekad, uzimao samo travu. Ne znam kako sam došao na ideju da probam ’’žuto’’. Od takozvane polutke u početku smo mogli da se uradimo nas trojica. Bio sam ubijeđen da se ne mogu navući posebno iz razloga što sam heroin uzimao jednom mjesečno. U početku sam imao mučnine, povraćao sam, ali uprkos tome nastavljao da uzimam drogu. Bilo je to jače od mene. Ni danas sebi ne mogu da dam odgovore na brojna pitanja, priča... Heroin je vrlo brzo počeo da mu pruža užitak i zauzima prvo mjesto u njegovom životu. -Heroin je postao moja prva i najveća ljubav. Uzimao sam ga sve češće. Sa mjesečne doze sam prešao na sedmičnu, a potom sam se radio jednom u dva- tri dana. Nesvjesno sam ulazio u to dok u jednom trenutku nijesam shvatio da svakodnevno šmrčem. I dalje sam vjerovao da nijesam navučen, pa nijesam ni imao želju da prestanem. S ’’polutke’’ sam prešao na dva do tri grama dnevno. Droga mu je, kaže ulivala ogromno samopouzdanje, a jedini problem koji je imao bio je- kako je nabaviti. -Oko dvije godine sam uzimao heroin triput dnevno. Ujutru mi je doza bila neophodna da bih mogao normalno da funkcionišem. Tek drugo uzimanje u toku dana moglo je da me uradi. Tada mi je sve bilo ravno. Činilo se da ne postoji problem koji ne mogu da riješim. Tek sad uviđam da je to bilo samo u mojoj glavi. Problemi su se zapravo godinama gomilali, a ja ih nijesam ni primjećivao. Ukoliko ne bih imao heroina da se uradim ujutru, nijesam ni imao želju da ustanem iz kreveta. Kaže da je heroin najlakše bilo nabaviti u poslijepodnevnim satima, jer su ga zapravo dilovali narkomani koji duže spavaju. B.M. u početku nije imao problem s novcem za drogu. -Radio sam i dok mi je bila potrebna manja količina mogao sam sebi to da priuštim. Polutku sam nabavljao za 12, a gram za 25 eura. Međutim, kad mi je dnevno bilo potrebno 50 do 70 eura, onda sam počeo da prodajem stvari iz kuće. Kad su moji to primijetili, pravio sam se lud. Lagao sam ih bez osjećaja griže savjesti. Danas mi nije jasno kako sam tako tvrdo mogao da ih lažem i gledam u oči, dok ih, zajedno sa sobom, tjeram u propast. Efekat koji je postigao uzimanjem heroina više nije bio ni približan onome s početka konzumiranja narkotika. -Bilo je tu sve manje i manje zadovoljstva, a sve više navike. Da bih na kratko osjetio užitak, trebalo je da pređem na špric što, srećom, nijesam uradio. Pod heroinom sam imao utisak da letim, a da to niko u gradu ne primjećuje. Kasnije sam saznao da su svi znali ili pretpostavljali šta se sa mnom dešava. Ljudi su počeli da ga izbjegavaju, a nekolicina prijatelja iz djetinjstva da prijeti da će reći njegovim roditeljima ’’ukoliko se ne skine’’. -Mislio sam da mogu da prekinem kad god hoću. To ni izbliza nije bilo tačno. Nebrojeno puta sam pokušavao, ostavljao drogu po par dana, a onda sebi govorio ’’još samo ovaj put’’. Potom je sve počinjalo ispočetka. Mislim da zapravo nikad nijesam bio istinski svjestan u kakav bedak sam se uvukao, a onda su prijatelji ispunili obećanje i rekli mojim roditeljima šta se sa mnom dešava. Oni su i ranije sumnjali u to, ali nijesu željeli sebi da priznaju. U međuvremenu, već je bio ostao bez posla, a i roditelji su prestali da mu daju novac. U želji da pomognu sinu, konsultovali su se sa više stručnjaka. -Presudno je bilo to što su roditelji sa mnom razgovarali na jedan fin i tolerantan način. Ubijedili su me da pođem kod neuropsihijatra. Dani koji su dolazili predstavljali su za mene pakao. Vjerovatno i za roditelje i suprugu, koji 20-ak dana nijesu spavali. Sve me je boljelo, svaka ćelija u tijelu. Nijesam mogao da spavam, danima sam imao groznicu i brojne krize. Mislio sam da umirem. Od tableta koje mi je ljekar prepisao mogao sam da spavam najduže pet sati, a desetostruko manja doza bi normalnog čovjeka uspavala na bar 12 sati. Imao sam razne halucinacije i mislio da nikad neće proći. Čak i tada sam uspio da slažem roditelje da mi treba novac za blokatore koji su jako skupi. Iako sam znao da će me provaliti, u tom trenutku mi je bilo važno samo da uzmem novac i da se uradim. Trenutno mi je bilo lakše, a sjutrašnji dan je ponovo bio prvi u fazi odvikavanja, prisjeća se B.M., čijoj majci je pozlilo, kada je za vrijeme posjete reportera ''Revije D'' još jednom morala da sluša priču o paklu kroz koji je prošla. -Nemojte mi samo ime spominjati po novinama. Dosta nam je upiranja prstiju u nas! Želim da nijedna majka ne doživi ovo što sam ja, kazala je ona. B.M. manje od godinu dana živi normalnim životom. Njegovi su prodali kuću i odselili se u drugi grad. -Tek postajem svjestan zla koje sam nanio svojoj porodici, ali još ne mogu da se sjetim kada sam tačno i zbog čega ušao u sve to, kaže. Na kontrole kod neuropsihijatra ići će i u narednih par godina. -Dosad su me liječila dva neuropsihjijatra. Imali su isti stav ’’ništa mi vama ne vjerujemo’’, rekli su mi. To mi je teško palo, jer smatram da bi barem riječima trebalo da podrže ljude poput mene. Pitam se hoću li ikad više moći da živim normalno?! Hoće li ljudi ikad više moći da mi vjeruju i hoće li prestati ova silna ogovaranja?! Tako je to, jedan pogrešan korak i čitav život ode u sunovrat, kazao je B.M. V. Ratković Ludilo poslije ''skidanja'' -Kad sam uspio da se ’’skinem’’, uvidio sam da gotovo ništa nije ostalo od onog života koji sam ranije imao. Ljudi na ulici nijesu htjeli da stanu i popričaju sa mnom. Niko nije htio da me primi na posao, a kada bih išao u bolnicu da se pregledam, svi bi me čudno gledali zbog broja kartona neuropsihijatrije, upisanog u knjižici. Ludilo je ponovo počinjalo. Više se nijesam osjećao svojim ni u svom gradu, ni u svom životu, kaže ovaj tridesetdvogodišnjak. Ni sam sebi ne vjerujem B.M. željno iščekuje da se navrši godina otkad je ’’čist’’. -Rekli su mi da tada nastupa jedna od najvećih kriza i da mnogi bivši narkomani upravo poslije godinu počnu ponovo. Nadam se da se to meni neće dogoditi, mada ću, vjerovatno, čitavog života biti u iskušenju da još jednom probam tu pošast, zbog koje se moj život prevrnuo naglavačke. Ne želim to, ali, najiskrenije ni sam sebi više ne mogu sto posto vjerovati.