Dnevnik jednog narkomana

Sa furanjem sam prestao na samom početku ove godine. Kako i zašto, pitate se? Pa sam događaj se zbio ovako. Jednu sam večer kupio piz, skuhao ga i mentalno se pripremio na mučno i dugotrajno furanje. Očekivao sam minimalno 20-tak uboda dok ne pogodim pravo mjesto, a i tada ništa nije zagarantirano jer stvar može izmaknuti kontroli samo zbog pola milimetra, zbog moje krizaški nesigurne ruke ili zbog pretupe odnosno preoštre igle. I tako, gađam se ja, gađam, bodem uprazno, miran sam jer znam da tako mora biti. Čak i pjevušim onaj stih iz pjesme "Crazy Little Thing Called Love" grupe Queen... kako ono ide... "Gotta be cool, relax, get hip, get on my tracks", uz naglasak na ono cool i relax. Ali nisam imao sreće. Promijenio sam pjesmu, čisto iz sujevjerja, ne sjećam se što sam drugo počeo pjevati. Podosta sam puta u gun uspješno povukao krv, ali kad bi počeo uštrcavati dop, osjetio bi pakleno žarenje što je znak sigurnog out-a. Žile su mi bile tako otvrdle i stanjile se da jednostavno nisu prihvaćale nikakvo strano tijelo niti heroinsku otopinu iako, ponavljam, ipak bi uspio povući krv u gun. Da mi se ta krv ne bi zgrušnjavala i samim tim začepila iglu, svako malo sam mućkao i tresao špricu. Ubrzo je rijetka, prozirna tekućina svijetlo smeđe boje postala tamno crvena gusta masa. Morao sam još koji put vratiti sve u žličicu i ponovo prokuhati sadržaj, što mi i nije bila neka novost. I tako, nakon sat vremena i očajno bolnih ruku, odustao sam i ostavio cijelu akciju za sutradan. Imao sam još jedan grumenčić dopa koji sam popušio na foliji, da skinem krizu i da ne popizdim od bijesa. Dobro da sam ostavio taj roks... kao da mi je nešto govorilo da se neću uspjeti pogoditi u žilu. Odmah čim sam sutradan ustao, zavezao sam si nadlakticu s elastičnim zavojem i ponovo otpočeo tiradu. Ni nakon sat vremena nisam postigao zgoditak. Dop u šprici je vjerojatno već odavna prestao biti to što bi trebao biti i pretvorio se u samu krv skupa s ostalim otprije nakupljenim smećem. Neću ni spominjati da se igla otupila tako da sam imao osjećaj da se bodem sa čajnom žličicom, a ne iglom. I opet sam odustao, ali samo na nekoliko sati. To popodne sam opet prokuhao paklenu smjesu i opet pokušao, ovaj put s novim gunom. Znao sam da, čak i da se pogodim, da se uopće neću puknuti, znao sam da ću se možda i otrovati i umrijeti, ali morao sam odnijeti tu pobjedu, makar po cijenu života. Ne znam, vjerojatno me Bog ili neki drugi zaštitnik, anđeo čuvar možda, zaštitio i nije mi dao da uspijem. Više nisam bio niti ljut, samo razočaran. Rezignirano sam, uz tihu kletvu, ispalio sadržaj šprice kroz prozor uopće ne gledajući hoću li možda koga poškropiti tom gadljivom smjesom, pospremio cijeli pribor u foliju i bacio ga s balkona među drveće i visoku travu što je izđikala podno moje zgrade. I taj dan sam čvrsto odlučio da se više nikad u životu neću ubost, nikad više intravenozno konzumirati heroin. A i kako bi mogao kad nemam gdje? Tako i bi. Da sam barem isto tako čvrsto odlučio potpuno raskrstiti s dopom, moj život bi sada bio puno ljepši i lakši.

Ali nisam. Vratio sam se na foliju (opet mi u grlu cvili mala nevidljiva životinjica), a ako bi nabasao na dop koji se ne da kvalitetno razvlačiti na foliji onda bi ga ušmrkao. I tako sve do unatrag mjesec dana. Krajem prošle i početkom ove godine, namjerno sam prestao uzimati heptanone jer sam ih htio izbaciti iz svog sustava. Naravno, sa hepova sam se skidao dopom. Kad sve zbrojim, od kraja ljeta bez dopa sam bio možda sve skupa desetak dana. Užas ili uspjeh? Ovisi kako se gleda. A i te količine dopa koje sam konzumirao nisu bile nešto velike. Maksimalno bi bio na trećini grama dnevno... možda se dvaput zalomilo nešto više, ali to nije vrijedno spomena.

Posebna priča je policija i moji susreti s inspektorima iz narkotika. Imao sam nekoliko neugodnih situacija, ali ne smijem o njima pisati jer sam im svašta izlagao pa ako ovdje napišem istinu mogli bi me razotkriti (a što je još gore, ne radi se samo o meni, dapače, ja sam samo sitna riba koja zna podosta povjerljivih informacija o velikim ribama)... pod uvjetom da prate ovakve site-ove. K tome, riječ je bila o ozbiljnim i velikim stvarima pa je najbolje da šutim upravo ko gore navedena riba. I što je najgore, stvari se još nisu slegle i svaki dan očekujem njihov ponovni posjet ili poziv na informativni razgovor... ako ne i na sud.

Ubrzo nakon mog prestanka pisanja kolumni rapidno je opao i broj mailova koje sam inače dobijao. Ubrzo nisam više uopće dobijao poštu od svojih "fanova". Onda mi je uletio virus u kompjuter pa nisam niti mogao ići na Internet. Mjesecima sam bio nikakav i bezvoljan tako da me bolio kurac za kompjuter i za kolumne. Zbog dugotrajnog neprovjeravanja pošte oni sa Hotmail-a su me odjebali pa su mi svi mailovi i sve adrese ljudi koju si mi ikad pisali nepovratno nestali. Onda sam sredio računalo i opet aktivirao adresu i tek nedavno, opet su mi neki počeli pisati, i to neki novi ljudi što me ponukalo da opet počnem s kolumnama.

A što je sljedeće, kakav mi je plan za blisku budućnost? Imao sam dobar plan, ali je neslavno propao pa sam prešao na onaj rezervni i teži. Naime, prije nekih mjesec dana dobio sam recept za Subutex. To je novi lijek u borbi protiv apstinencijske krize. Kažu da je učinkovitiji od heptanona i da izaziva bitno manju ovisnost. Jedini je bed taj što Subutex nije na listi HZZO-a pa sam ga morao platiti iz svog džepa. Ali što je to prema gomili novaca koje sam stukao na dop? K tome, lijek uopće nije skup kao što se u početku govorilo. I tako, dobih ja te tablete koje se konzumiraju sublingvalno (dakle, staviš jednu pod jezik i čekaš 10 minuta da se otopi), za početak je potrebno svega dvije do tri na dan, ali ne smiju se uzimati skupa s dopom jer mogu izazvati krizu. U uputstvima piše da moraš pričekati neka 4 sata od zadnjeg konzumiranja heroina (mislim da je to tiskarska pogreška... vidjet' ćete i zašto) ili čekati da se pojave prvi znaci krize. Ja sam pričekao desetak sati, a i osjetio sam lagani dolazak krize, misleći da je to dovoljno. Oko 2 sata ujutro, taman pred odlazak u krevet, konzumirao sam jednu tableticu i čekao da vidim što će se dogoditi. Za sat vremena sam počeo osjećati kako me hvata sve jača i jača kriza. Da skratim, od 3 ujutro pa sve do 8 sati doslovce sam plesao po krevetu od užasnih bolova, nervoze, stravičnog nemira koji je izazivao nekontrolirano divlje trzanje svakih desetak sekundi. Kao da se u meni probudila neka životinja koja je pošto poto htjela izići iz mog tijela, a nije mogla. Povremeno sam kašljao tako jako da sam mislio da ću kašljanjem izbaciti cijelu svoju utrobu. Zauzimao sam svakakve neprirodne položaje, činio sve moguće stvari samo da nekako smirim situaciju, no ništa nije pomagalo. Što je najgore, još u početku cijele nevolje, uzeo sam još jednu tableticu misleći da mi je jedna premalo. No tek to me je uništilo. A što je najinteresantnije, uopće se nisam znojio. Bijah suh ko štap. Zoru sam dočekao kao zombi. Nisam više mogao izdržati pa sam se skoro na koljenima, stravično kašljući, dovukao do WC-a i popio dvadesetak kapi Lumidola iako je to, po uputstvima, strogo zabranjeno. Uz Subutex se ne smije konzumirati ništa sedativnog ili opijatskog tipa. No baš me bilo briga da i riknem. U tom času bi učinio sve samo da zaustavim taj užas koji me pogodio. Na svu sreću, stanje se malo smirilo. Ležao sam tako u krevetu, sav iscrpljen, ali o nekakvom spavanju nije bilo govora. Taj dan, negdje popodne, nabavio sam dopa i spasio dušu. Sutradan sam otišao do doktora i iznio mu svoje dojmove. On kaže da sam ja jedini koji je tako nepovoljno reagirao na Subutex i složili smo se da je razlog tomu vjerojatno premala pauza između uzimanja dopa i samog lijeka. No svejedno, odbio sam daljnje liječenje Subutexom, toliko me bilo strah da se opet ne ponovi ista situacija. Nisam htio početi ni s novom terapijom heptanonima pa sam na kraju dobio recepte za Lumidol, Apaurin i Sanval (to su tablete za spavanje). S ljekovima sam odmah otpočeo i na tome sam bio nekih desetak dana. Nije bilo lako jer sve te tablete samo djelomično pomažu. I dalje sam se osjećao jadno, šugavo, bezvoljno, nemirno, znojio sam se, sam sebi sam smrdio, čak su mi se i cigarete gadile, ali i dalje sam preko volje pušio jer me je sam čin pušenja psihički smirivao. I nakon detoxa osjećao sam se općenito loše. Priznat ću, u par navrata sam si uljepšao dan dopom, ali situacija je neusporedivo bolja nego prije mjesec dana. Čak nisam osjetio nikakvu krizu nakon što sam tih nekoliko puta uzeo dop.

To je to, ukratko. Sigurno sam neke važne stvari i zaboravio navesti, ali valjda će biti prilike. Nadam se da sam isplivao iz kreativne, a i apstinencijske krize. Vrijeme otkad nisam pisao prošlo mi je kao u snu, nevjerojatno brzo. Gubim mjesece i godine, ne krećem se niti u jednom smjeru. Dobro, možda jedino idem unatrag... ali i to je upitno. Ovisi kako na to gledaš. No ima jedna stvar u koju sam siguran, to je jedina stvar za koju znam... znam da ništa ne znam.