уторак, 19. април 2011.

Reci ne drogama!

Poruka 26-godisnjeg momka iz Los Angelesa koji je zavisnik od svoje 10-e godine. Punih 6 godina je intravenski koristio visokokvalitetan heroin. Probao je sve vrste droga, najvise konzumirao heroin i kokain. Snimak je uradjen 5-og dana boravka u Beogradu, i 4-og dana Smart Drug Detoxa sa 3g kvalitetnog heroina.Momak je cist i spreman da se vrati u Ameriku. Bravo Niel! 

среда, 13. април 2011.

Vakcina protiv kokaina

Sastavljena od proteina iz bezopasnog virusa prehlade i jednog molekula koja imitira kokain, vakcina sprečava drogu da dopre do centara u mozgu koji reaguju biohemijski i stvaraju ugodan osećaj.
Naučnik sa odseka za genetiku i medicinu Medicinskog fakulteta "Vil Kornel" u Njujorku, Ronald Kristal, predvodio je testiranje vakcine na miševima.
-Davali smo kokain miševima jednom sedmično. Recimo, kao da neko ide na zabavu i jednom sedmično uživa u kokainu. Miševima nije bilo ništa: prvu sedmicu, drugu, treću... Mi im dajemo kokain, a miševi samo sede kao da smo im dali vod-, rekao je Kristal 
Učinak vakcine trajao je u eksperimentima sa miševima 12 nedelja.
Ronald Kristal smatra da će ipak kod ljudi koji se oporavljaju od zavisnosti biti potrebna dodatna vakcinacija baster dozama.
Studije su za sada pokazale da je vakcina efikasna samo 40 odsto u sprečavanju želje za kokainom.
-Naš imunološki sistem reaguje vrlo brzo i vrlo energično protiv virusa, a virus prehlade je na vrhu te kategorije. Dakle, uzeli smo jedan adenovirus, rastrgali ga u deliće i na te deliće pričvrstili kokain-, objašnjava Kristal. 
Međutim vakcina izgleda ima neželjena dejstva, jer su statistike pokazale da ovisnici nakon injekcije imaju mnogo veću potrebu za konzumiranjem kokaina, kako bi nadoknadili izgubljeno. Konzumiranje kokaina kod nekih ispitanika poraslo je i do 10 puta.

недеља, 3. април 2011.

Лечење метадоном – једну зависност замењује другом

Svetsku problematiku ne mogu da rese kojekakve zabrane i bezvezne-neuspesne institucija,pogotovu ne one koje su pod komandom ministra Tomice,u drzavnim ustanovama rade ljudi poslusnici,i samo oni koji su isle negde da vide,ili cak ni to kako se to radi u svetu.Zabrabana rada-pokusaja uspeha se nista ne postize.Sem ciste ljubomore ne bi znao da navedem neke druge razloge....pa jedino merilo treba da je uspeh,i samo uspeh,a neka opstrukcija ljudi koji se time sasvim bezuspesno bave,i koriste svaku mogucnost da druge onemoguce.Ministra zdravlja su u Srbiji trebali smenuti jos pre dve godine!!!!Mena on uspeha ni u jednom sektoru-sem kao sto se vidi iz redosleda dogadjaja,Zasto se ne dozvoli rad i pokusaju i drugima sem kojekakvim na papiru strucnjacima,a osnovno merilo-koje je jedini normalni kriterijum u celum svetu,a to je uspeh tomasa nesposobnjakovica gleda samo sa zviscu i za sada dosta uspesno blokira sve uspesne terapije...u ciju korist...u svoju i za svoj dzep.

уторак, 22. март 2011.

Uništio sam i sebe i porodicu

Nesvjesno sam ulazio u to dok u jednom trenutku nijesam shvatio da svakodnevno šmrčem
Kad pomislim da imam neki pretežak problem, sjetim se da sam uspio da se izvučem iz najvećeg zla koje može zadesiti čovjeka, pa mi onda sve djeluje kao pjesma, kaže B.M. (32) iz jednog crnogorskog primorskog grada, koji je želio da ostane anoniman, najviše zbog roditelja i supruge, budući da su prethodnih godina zbog njega prošli pakao.
-Prvi put sam heroin probao 2003. godine. Ranije sam, ponekad, uzimao samo travu. Ne znam kako sam došao na ideju da probam ’’žuto’’. Od takozvane polutke u početku smo mogli da se uradimo nas trojica. Bio sam ubijeđen da se ne mogu navući posebno iz razloga što sam heroin uzimao jednom mjesečno. U početku sam imao mučnine, povraćao sam, ali uprkos tome nastavljao da uzimam drogu. Bilo je to jače od mene. Ni danas sebi ne mogu da dam odgovore na brojna pitanja, priča...
Heroin je vrlo brzo počeo da mu pruža užitak i zauzima prvo mjesto u njegovom životu.
-Heroin je postao moja prva i najveća ljubav. Uzimao sam ga sve češće. Sa mjesečne doze sam prešao na sedmičnu, a potom sam se radio jednom u dva- tri dana. Nesvjesno sam ulazio u to dok u jednom trenutku nijesam shvatio da svakodnevno šmrčem. I dalje sam vjerovao da nijesam navučen, pa nijesam ni imao želju da prestanem. S ’’polutke’’ sam prešao na dva do tri grama dnevno.
Droga mu je, kaže ulivala ogromno samopouzdanje, a jedini problem koji je imao bio je- kako je nabaviti.
-Oko dvije godine sam uzimao heroin triput dnevno. Ujutru mi je doza bila neophodna da bih mogao normalno da funkcionišem. Tek drugo uzimanje u toku dana moglo je da me uradi. Tada mi je sve bilo ravno. Činilo se da ne postoji problem koji ne mogu da riješim. Tek sad uviđam da je to bilo samo u mojoj glavi. Problemi su se zapravo godinama gomilali, a ja ih nijesam ni primjećivao. Ukoliko ne bih imao heroina da se uradim ujutru, nijesam ni imao želju da ustanem iz kreveta.
Kaže da je heroin najlakše bilo nabaviti u poslijepodnevnim satima, jer su ga zapravo dilovali narkomani koji duže spavaju.
B.M. u početku nije imao problem s novcem za drogu.
-Radio sam i dok mi je bila potrebna manja količina mogao sam sebi to da priuštim. Polutku sam nabavljao za 12, a gram za 25 eura. Međutim, kad mi je dnevno bilo potrebno 50 do 70 eura, onda sam počeo da prodajem stvari iz kuće. Kad su moji to primijetili, pravio sam se lud. Lagao sam ih bez osjećaja griže savjesti. Danas mi nije jasno kako sam tako tvrdo mogao da ih lažem i gledam u oči, dok ih, zajedno sa sobom, tjeram u propast.
Efekat koji je postigao uzimanjem heroina više nije bio ni približan onome s početka konzumiranja narkotika.
-Bilo je tu sve manje i manje zadovoljstva, a sve više navike. Da bih na kratko osjetio užitak, trebalo je da pređem na špric što, srećom, nijesam uradio. Pod heroinom sam imao utisak da letim, a da to niko u gradu ne primjećuje. Kasnije sam saznao da su svi znali ili pretpostavljali šta se sa mnom dešava.
Ljudi su počeli da ga izbjegavaju, a nekolicina prijatelja iz djetinjstva da prijeti da će reći njegovim roditeljima ’’ukoliko se ne skine’’.
-Mislio sam da mogu da prekinem kad god hoću. To ni izbliza nije bilo tačno. Nebrojeno puta sam pokušavao, ostavljao drogu po par dana, a onda sebi govorio ’’još samo ovaj put’’. Potom je sve počinjalo ispočetka. Mislim da zapravo nikad nijesam bio istinski svjestan u kakav bedak sam se uvukao, a onda su prijatelji ispunili obećanje i rekli mojim roditeljima šta se sa mnom dešava. Oni su i ranije sumnjali u to, ali nijesu željeli sebi da priznaju.
U međuvremenu, već je bio ostao bez posla, a i roditelji su prestali da mu daju novac.
U želji da pomognu sinu, konsultovali su se sa više stručnjaka.
-Presudno je bilo to što su roditelji sa mnom razgovarali na jedan fin i tolerantan način. Ubijedili su me da pođem kod neuropsihijatra. Dani koji su dolazili predstavljali su za mene pakao. Vjerovatno i za roditelje i suprugu, koji 20-ak dana nijesu spavali. Sve me je boljelo, svaka ćelija u tijelu. Nijesam mogao da spavam, danima sam imao groznicu i brojne krize. Mislio sam da umirem. Od tableta koje mi je ljekar prepisao mogao sam da spavam najduže pet sati, a desetostruko manja doza bi normalnog čovjeka uspavala na bar 12 sati. Imao sam razne halucinacije i mislio da nikad neće proći. Čak i tada sam uspio da slažem roditelje da mi treba novac za blokatore koji su jako skupi. Iako sam znao da će me provaliti, u tom trenutku mi je bilo važno samo da uzmem novac i da se uradim. Trenutno mi je bilo lakše, a sjutrašnji dan je ponovo bio prvi u fazi odvikavanja, prisjeća se B.M., čijoj majci je pozlilo, kada je za vrijeme posjete reportera ''Revije D'' još jednom morala da sluša priču o paklu kroz koji je prošla.
-Nemojte mi samo ime spominjati po novinama. Dosta nam je upiranja prstiju u nas! Želim da nijedna majka ne doživi ovo što sam ja, kazala je ona.
B.M. manje od godinu dana živi normalnim životom.
Njegovi su prodali kuću i odselili se u drugi grad.
-Tek postajem svjestan zla koje sam nanio svojoj porodici, ali još ne mogu da se sjetim kada sam tačno i zbog čega ušao u sve to, kaže.
Na kontrole kod neuropsihijatra ići će i u narednih par godina.
-Dosad su me liječila dva neuropsihjijatra. Imali su isti stav ’’ništa mi vama ne vjerujemo’’, rekli su mi. To mi je teško palo, jer smatram da bi barem riječima trebalo da podrže ljude poput mene. Pitam se hoću li ikad više moći da živim normalno?! Hoće li ljudi ikad više moći da mi vjeruju i hoće li prestati ova silna ogovaranja?! Tako je to, jedan pogrešan korak i čitav život ode u sunovrat, kazao je B.M.

V. Ratković

Ludilo poslije ''skidanja''

-Kad sam uspio da se ’’skinem’’, uvidio sam da gotovo ništa nije ostalo od onog života koji sam ranije imao. Ljudi na ulici nijesu htjeli da stanu i popričaju sa mnom. Niko nije htio da me primi na posao, a kada bih išao u bolnicu da se pregledam, svi bi me čudno gledali zbog broja kartona neuropsihijatrije, upisanog u knjižici. Ludilo je ponovo počinjalo. Više se nijesam osjećao svojim ni u svom gradu, ni u svom životu, kaže ovaj tridesetdvogodišnjak.


Ni sam sebi ne vjerujem

B.M. željno iščekuje da se navrši godina otkad je ’’čist’’.

-Rekli su mi da tada nastupa jedna od najvećih kriza i da mnogi bivši narkomani upravo poslije godinu počnu ponovo. Nadam se da se to meni neće dogoditi, mada ću, vjerovatno, čitavog života biti u iskušenju da još jednom probam tu pošast, zbog koje se moj život prevrnuo naglavačke. Ne želim to, ali, najiskrenije ni sam sebi više ne mogu sto posto vjerovati.

среда, 16. фебруар 2011.

Dnevnik jednog narkomana

Sa furanjem sam prestao na samom početku ove godine. Kako i zašto, pitate se? Pa sam događaj se zbio ovako. Jednu sam večer kupio piz, skuhao ga i mentalno se pripremio na mučno i dugotrajno furanje. Očekivao sam minimalno 20-tak uboda dok ne pogodim pravo mjesto, a i tada ništa nije zagarantirano jer stvar može izmaknuti kontroli samo zbog pola milimetra, zbog moje krizaški nesigurne ruke ili zbog pretupe odnosno preoštre igle. I tako, gađam se ja, gađam, bodem uprazno, miran sam jer znam da tako mora biti. Čak i pjevušim onaj stih iz pjesme "Crazy Little Thing Called Love" grupe Queen... kako ono ide... "Gotta be cool, relax, get hip, get on my tracks", uz naglasak na ono cool i relax. Ali nisam imao sreće. Promijenio sam pjesmu, čisto iz sujevjerja, ne sjećam se što sam drugo počeo pjevati. Podosta sam puta u gun uspješno povukao krv, ali kad bi počeo uštrcavati dop, osjetio bi pakleno žarenje što je znak sigurnog out-a. Žile su mi bile tako otvrdle i stanjile se da jednostavno nisu prihvaćale nikakvo strano tijelo niti heroinsku otopinu iako, ponavljam, ipak bi uspio povući krv u gun. Da mi se ta krv ne bi zgrušnjavala i samim tim začepila iglu, svako malo sam mućkao i tresao špricu. Ubrzo je rijetka, prozirna tekućina svijetlo smeđe boje postala tamno crvena gusta masa. Morao sam još koji put vratiti sve u žličicu i ponovo prokuhati sadržaj, što mi i nije bila neka novost. I tako, nakon sat vremena i očajno bolnih ruku, odustao sam i ostavio cijelu akciju za sutradan. Imao sam još jedan grumenčić dopa koji sam popušio na foliji, da skinem krizu i da ne popizdim od bijesa. Dobro da sam ostavio taj roks... kao da mi je nešto govorilo da se neću uspjeti pogoditi u žilu. Odmah čim sam sutradan ustao, zavezao sam si nadlakticu s elastičnim zavojem i ponovo otpočeo tiradu. Ni nakon sat vremena nisam postigao zgoditak. Dop u šprici je vjerojatno već odavna prestao biti to što bi trebao biti i pretvorio se u samu krv skupa s ostalim otprije nakupljenim smećem. Neću ni spominjati da se igla otupila tako da sam imao osjećaj da se bodem sa čajnom žličicom, a ne iglom. I opet sam odustao, ali samo na nekoliko sati. To popodne sam opet prokuhao paklenu smjesu i opet pokušao, ovaj put s novim gunom. Znao sam da, čak i da se pogodim, da se uopće neću puknuti, znao sam da ću se možda i otrovati i umrijeti, ali morao sam odnijeti tu pobjedu, makar po cijenu života. Ne znam, vjerojatno me Bog ili neki drugi zaštitnik, anđeo čuvar možda, zaštitio i nije mi dao da uspijem. Više nisam bio niti ljut, samo razočaran. Rezignirano sam, uz tihu kletvu, ispalio sadržaj šprice kroz prozor uopće ne gledajući hoću li možda koga poškropiti tom gadljivom smjesom, pospremio cijeli pribor u foliju i bacio ga s balkona među drveće i visoku travu što je izđikala podno moje zgrade. I taj dan sam čvrsto odlučio da se više nikad u životu neću ubost, nikad više intravenozno konzumirati heroin. A i kako bi mogao kad nemam gdje? Tako i bi. Da sam barem isto tako čvrsto odlučio potpuno raskrstiti s dopom, moj život bi sada bio puno ljepši i lakši.

Ali nisam. Vratio sam se na foliju (opet mi u grlu cvili mala nevidljiva životinjica), a ako bi nabasao na dop koji se ne da kvalitetno razvlačiti na foliji onda bi ga ušmrkao. I tako sve do unatrag mjesec dana. Krajem prošle i početkom ove godine, namjerno sam prestao uzimati heptanone jer sam ih htio izbaciti iz svog sustava. Naravno, sa hepova sam se skidao dopom. Kad sve zbrojim, od kraja ljeta bez dopa sam bio možda sve skupa desetak dana. Užas ili uspjeh? Ovisi kako se gleda. A i te količine dopa koje sam konzumirao nisu bile nešto velike. Maksimalno bi bio na trećini grama dnevno... možda se dvaput zalomilo nešto više, ali to nije vrijedno spomena.

Posebna priča je policija i moji susreti s inspektorima iz narkotika. Imao sam nekoliko neugodnih situacija, ali ne smijem o njima pisati jer sam im svašta izlagao pa ako ovdje napišem istinu mogli bi me razotkriti (a što je još gore, ne radi se samo o meni, dapače, ja sam samo sitna riba koja zna podosta povjerljivih informacija o velikim ribama)... pod uvjetom da prate ovakve site-ove. K tome, riječ je bila o ozbiljnim i velikim stvarima pa je najbolje da šutim upravo ko gore navedena riba. I što je najgore, stvari se još nisu slegle i svaki dan očekujem njihov ponovni posjet ili poziv na informativni razgovor... ako ne i na sud.

Ubrzo nakon mog prestanka pisanja kolumni rapidno je opao i broj mailova koje sam inače dobijao. Ubrzo nisam više uopće dobijao poštu od svojih "fanova". Onda mi je uletio virus u kompjuter pa nisam niti mogao ići na Internet. Mjesecima sam bio nikakav i bezvoljan tako da me bolio kurac za kompjuter i za kolumne. Zbog dugotrajnog neprovjeravanja pošte oni sa Hotmail-a su me odjebali pa su mi svi mailovi i sve adrese ljudi koju si mi ikad pisali nepovratno nestali. Onda sam sredio računalo i opet aktivirao adresu i tek nedavno, opet su mi neki počeli pisati, i to neki novi ljudi što me ponukalo da opet počnem s kolumnama.

A što je sljedeće, kakav mi je plan za blisku budućnost? Imao sam dobar plan, ali je neslavno propao pa sam prešao na onaj rezervni i teži. Naime, prije nekih mjesec dana dobio sam recept za Subutex. To je novi lijek u borbi protiv apstinencijske krize. Kažu da je učinkovitiji od heptanona i da izaziva bitno manju ovisnost. Jedini je bed taj što Subutex nije na listi HZZO-a pa sam ga morao platiti iz svog džepa. Ali što je to prema gomili novaca koje sam stukao na dop? K tome, lijek uopće nije skup kao što se u početku govorilo. I tako, dobih ja te tablete koje se konzumiraju sublingvalno (dakle, staviš jednu pod jezik i čekaš 10 minuta da se otopi), za početak je potrebno svega dvije do tri na dan, ali ne smiju se uzimati skupa s dopom jer mogu izazvati krizu. U uputstvima piše da moraš pričekati neka 4 sata od zadnjeg konzumiranja heroina (mislim da je to tiskarska pogreška... vidjet' ćete i zašto) ili čekati da se pojave prvi znaci krize. Ja sam pričekao desetak sati, a i osjetio sam lagani dolazak krize, misleći da je to dovoljno. Oko 2 sata ujutro, taman pred odlazak u krevet, konzumirao sam jednu tableticu i čekao da vidim što će se dogoditi. Za sat vremena sam počeo osjećati kako me hvata sve jača i jača kriza. Da skratim, od 3 ujutro pa sve do 8 sati doslovce sam plesao po krevetu od užasnih bolova, nervoze, stravičnog nemira koji je izazivao nekontrolirano divlje trzanje svakih desetak sekundi. Kao da se u meni probudila neka životinja koja je pošto poto htjela izići iz mog tijela, a nije mogla. Povremeno sam kašljao tako jako da sam mislio da ću kašljanjem izbaciti cijelu svoju utrobu. Zauzimao sam svakakve neprirodne položaje, činio sve moguće stvari samo da nekako smirim situaciju, no ništa nije pomagalo. Što je najgore, još u početku cijele nevolje, uzeo sam još jednu tableticu misleći da mi je jedna premalo. No tek to me je uništilo. A što je najinteresantnije, uopće se nisam znojio. Bijah suh ko štap. Zoru sam dočekao kao zombi. Nisam više mogao izdržati pa sam se skoro na koljenima, stravično kašljući, dovukao do WC-a i popio dvadesetak kapi Lumidola iako je to, po uputstvima, strogo zabranjeno. Uz Subutex se ne smije konzumirati ništa sedativnog ili opijatskog tipa. No baš me bilo briga da i riknem. U tom času bi učinio sve samo da zaustavim taj užas koji me pogodio. Na svu sreću, stanje se malo smirilo. Ležao sam tako u krevetu, sav iscrpljen, ali o nekakvom spavanju nije bilo govora. Taj dan, negdje popodne, nabavio sam dopa i spasio dušu. Sutradan sam otišao do doktora i iznio mu svoje dojmove. On kaže da sam ja jedini koji je tako nepovoljno reagirao na Subutex i složili smo se da je razlog tomu vjerojatno premala pauza između uzimanja dopa i samog lijeka. No svejedno, odbio sam daljnje liječenje Subutexom, toliko me bilo strah da se opet ne ponovi ista situacija. Nisam htio početi ni s novom terapijom heptanonima pa sam na kraju dobio recepte za Lumidol, Apaurin i Sanval (to su tablete za spavanje). S ljekovima sam odmah otpočeo i na tome sam bio nekih desetak dana. Nije bilo lako jer sve te tablete samo djelomično pomažu. I dalje sam se osjećao jadno, šugavo, bezvoljno, nemirno, znojio sam se, sam sebi sam smrdio, čak su mi se i cigarete gadile, ali i dalje sam preko volje pušio jer me je sam čin pušenja psihički smirivao. I nakon detoxa osjećao sam se općenito loše. Priznat ću, u par navrata sam si uljepšao dan dopom, ali situacija je neusporedivo bolja nego prije mjesec dana. Čak nisam osjetio nikakvu krizu nakon što sam tih nekoliko puta uzeo dop.

To je to, ukratko. Sigurno sam neke važne stvari i zaboravio navesti, ali valjda će biti prilike. Nadam se da sam isplivao iz kreativne, a i apstinencijske krize. Vrijeme otkad nisam pisao prošlo mi je kao u snu, nevjerojatno brzo. Gubim mjesece i godine, ne krećem se niti u jednom smjeru. Dobro, možda jedino idem unatrag... ali i to je upitno. Ovisi kako na to gledaš. No ima jedna stvar u koju sam siguran, to je jedina stvar za koju znam... znam da ništa ne znam.

Narkomanija opaka bolest

Narkomanija-opaka bolest
 
Narkomanija spada u bolesti zavisnosti po misljenju Svetske zdravstvene organizacije.
To je jedno bolesno stanje a kada mi razmisljamo o njemu prvenstveno mislimo na strast ili zelju za uživanjem tj. ponovnim uzimanjem opojnih sredstava.U takvom stanju čovjek mijenja svoj način razmišljanja i ponašanja.Problem narkomanije zahvatio je cijeli svijet i time postao najveći problem današnjice .Postoji opasnost da ovaj problem preraste u ,,potencijalnu epidemiju,,.Problem se javlja najvise među mladima,u periodu adolescencije(između 14 i 19 godine).
Zavisnost o drogama napada sve nivoe društva,bez obzira na rasu pojedinca,religiju,seksualnu orijentaciju ili socijalni status.Najčešći uzroci zavisnosti o drogama su:gubitak voljene osobe,bolest,razvod,raskid važne veze,loša situacija u školi ili na poslu,finansijski problemi,bankrot,kompleksi…
Kombinacijom svih ovih različitih fatora nastaje strašna i
eksplozivna mješavina.Ciljni proizvod te bombe je potreba da se dostigne neko posebno psihološko stanje-bijeg iz realnosti.Tako potencijalni narkoman ne prihvata obaveze koje mu nameće društvo već gradi i živi u svom posebnom,
otuđenom svijetu.Takva osoba se tada povlači iz društva,
moralno propada i postaje karakterno,duševno i tjelesno
izmjenjena.Od prvog susreta s drogom bolesnik prolazi kroz stanje blaže ili jače psihičke zavisnosti.Veoma je teško vratiti bolesnika iz takvog stanja,kada on u novonastalom svijetu ima sve,prije svega sigurnost i samopoštovanje.         

субота, 1. јануар 2011.

Neke zablude o Holandiji ,,Tamo je droga legalizovana, čuvaj se!''

iako je droga legalizovana (i to treba naglasiti: tzv. lake droge), ja sam na drugim mestima video daleko upadljivije znakove narkomanije nego u Holandiji (na primer Kruševac: Danas, 10. jul 2001). Čak šta više, na sijaset mesta ,,trava'' se ne sme paliti: studentski domovi, mnogi kafići, restorani... pretpostavljam i škole, mada nisam tamo imao posla.
No ipak, navodi se činjenica da je droga dostupna deci, omladini; ali kao što rekoh, prilično neupadljivog traga to sve ima. Za dva meseca boravka u Holandiji, i nekoliko poseta ,,sumljivim'' mestima u Roterdamu i Amsterdamu, ponuđeno mi je bilo da kupim samo jednom, a drugarski samo da ,,probam'' nijednom. Da li je to sa Holanđanima slučaj da je ,,samo zabranjeno voće slatko''?
Ako sa Holanđanima i nije, sasvim sigurno jeste sa stranim turistima! E, izgleda da je u tome caka! Mnogi iz zemalja gde ,,trava'' nije legalna (dakle, svi u EU sem NL) nagrću u silnom broju da se ,,uduvaju'', pa kući! Hej, pa zar to nije turizam? LJudi dolaze, ljudi su privučeni, ljudi stvaraju naviku, a jednog dana će ih droga možda manje interesovati...

Anketa u vezi sa upotrebom narkotika

REZULTATI ANKETE

Alarmantni rezultati istraživanja među srednjoškolcima u Valjevu ukazuju da je prosečna starosna dob u kom mladi prvi put probaju marihuanu nepunih 15 godina, a heroin 16 godina.

U saradnji sa Psihijatrijskom službom, ZC Valjevo, Omladinskim centrom i svim valjevskim srednjim školama u periodu od 1. do 14. novembra 2007 sprovedeno je istraživanje na temu zloupotrebe psihoaktivnih supstanci među srednjoškoskom omladinom u Valjevu. Anketirano je približno 15% od ukupnog broja populacije učenika srednjih škola.

Broj ispitanika 558, broj vazećih anketa 651, broj nevazećih 17

1) Procenat ispitanika koji su probali marihuanu:

Ukupan rezultat- 12,3% (nije probalo 87,7%)

Prosečan uzrast u kom su prvi put probali marihuanu: 14.8 godina

2) Razlog zbog kog su probali marihuanu:

1. radoznalost -74 %
2. iz dosade - 12 %
3. uticaj društva - 9 %
4. nagovor prijatelja, devojke, dečka- 5 %

3) Koliko često koriste marihuanu:

1. vrlo retko - 75 %
2. samo vikendom -14 %
3. jednom mesečno -8 %
4. više puta nedeljno- 2 %
5. više puta dnevno – 1 %

24,7 % ispitanika koji su probali marihuanu nije odgovorilo na ovo pitanje

6) 87% ispitanika je navelo da je probalo alkoholno piće, a prosečan uzrast u kom su probali je 11 godina.

7)Procenat ispitanika koji su probali heroin:

Ukupan rezultat- 2% (nije probalo 98%)
Prosečan uzrast u kom su prvi put probali heroin: 16 godina

8) Razlog zbog kog su probali heroin:

1. radoznalost -58 %
2. iz dosade - 33 %
3. uticaj društva – 8 %
4. nagovor prijatelja, devojke, dečka- 1 %

9) Na pitanje -koje ste, osim gore pomenutih, psihoaktivne supstance još probali:

1. 6% je probalo ekstazi
2. 3% je probalo spid
3. 1,2% je probalo kokain
4. 0,8 % je probalo LSD

10) Na pitanje da li ljudi koji heroin uzimaju isključivo šmrkanjem mogu da postanu zavisni ...

1. 57 % ispitanika odgovara sa DA, što je i tačan odgovor
2. 4 % ispitanika odgovara sa NE
3, 37 % ispitanika ne zna odgovor

Drogiranje o državnom trošku

METADON METODA


Evropska unija finansira tajne eksperimente Tomice Milosavljevića, kontroverznih lekara i farmakomafije
Novosadski lekar Nikola Vučković, načelnik Klinike za bolesti zavisnosti Kliničkog centra Vojvodine i šef "Metadon centra", vratio je terapiju opijatom "metodanom", zabranjenim u savremenoj svetskoj praksi, i to odmah posle ubistva premijera Đinđića i raspada narko-tržišta. Inače, taj metod lečenja narkomana u savremenoj praksi na Zapadu je napušten, a u Rusiji čak i zabranjen. U nedostatku valjanih državnih planova u borbi protiv narkomanije, u Srbiji se razvio snažan lobi zagovornika upotrebe "metadona" čiji se metod već sprovodi ilegalno na legalnim državnim klinikama
Goran Predojević
Narkomanija je poprimila zastrašujuće razmere. Do 2010. godine oko 60 odsto zavisnika od psihoaktivnih supstanci u Srbiji biće pod stručnim nadzorom, najavljeno je u "Nacrtu nacionalne strategije za borbu protiv narkomanije".
Ministar Tomica Milosavljević već dve i po godine pokušava da ovaj strateški važan dokument progura kroz Vladu Srbije i parlament, ali se nije dalje maklo od javne rasprave. Slabost nacrta, ukazuju njegovi protivnici, jeste ta što se kroz ovaj program u Srbiju vraća "metadonska" terapija, odavno napušten način lečenja u razvijenim zemljama koji je, recimo, u Rusiji čak i zabranjen.
Na 32. strani tog dokumenta piše da je opredeljenje države terapija agonistima, a tu spadaju "metadon" i "buprenorfin". Lečenje "metadonom" bilo bo zastupljeno sa oko 30 odsto i ono bi odnelo i najviše para, čak 70 odsto. Radnu grupu državne strategije čine sedam ministarstava (zdravstva, socijalne politike, kulture, pravde, policije, prosvete i sporta), pa je predsednik komisije za donošenje nacionalne strategije, ministar Tomica Milosavljević, na velikim mukama da i njih ubedi u svrsishodnost ovog plana, jer su sve glasniji zahtevi da se primene alternativni načini lečenja koji u svetu daju odlične rezultate.
Nema sumnje da država ovaj problem treba da reši urgentno jer samo u Beogradu, prema nezvaničnim podacima, postoji sto hiljada uživalaca psihoaktivnih supstanci, a u Srbiji se broj redovnih korisnika droga popeo na 300.000. Cene narkotika toliko su pale da se armija zavisnika svakodnevno uvećava. U nedostatku jasnog i čvrstog plana, u Srbiji vršlja ko kako stigne, sve zarad profita, jer je narko-biznis peti na listi po prihodima u svetu, od koga nijedna država ne ubira redovne dažbine. U njemu su aktivno uključeni narko-karteli, korumpirani državni činovnici, farmakomafija...
Ministarstvo zdravlja dobilo je 3,5 miliona evra od Evropske unije za uvođenje "metadonske" terapije u srpskim zdravstvenim ustanovama.
- Evropski stručnjaci taj program nazivaju "smanjenje štete" u smislu što će narkomani manje da se okreću krađama, pljačkama, ubistvima i kriminalu uopšte. To je svakako bačena para jer se deca i posle "metadona" vraćaju drogama - kaže za "Tabloid" Ružica Veselinović, predsednik Udruženja građana protiv narkomanije u Novom Sadu, koja je niz godina radila u pokrajinskom sekretarijatu za obrazovanje i sport.
Ova bivša reprezentativka u rukometu i međunarodni delegat navodi niz argumenata o štetnosti čak i kontrolisane upotrebe "metadona" u srpskim klinikama, a jedan od tih je i da je "metadon" na listi zabranjenih supstanci u svim sportskim asocijacijama u svetu.
"Metadon" je jeftina sintetička droga koja je oko dva puta jača od "morfina". Kod nas ga proizvodi vršački "Hemofarm", na čijem receptu piše da detoksikacija ne sme da traje duže od 21 dan, inače stvara trajnu zavisnost. Koliko je "metadon" opasan govori i savet lekara da se narkomani posle "metadona" prebace na heroin kako bi potom mogli da ih leče od droge. "Metadon" je upravo zbog tog paklenog kruga u zapadnoj medicini izgubio status pouzdanog i delotvornog leka koji se kod nas, ponovo, predstavlja kao spasonosno rešenje od modernih pošasti.
- Pacijenti pristaju na to jer ih policija i dileri ne jure, a roditelji čija deca imaju problem sa drogama žive u uverenju da je "metadon" lek - objašnjava Ružica Veselinović.
Sada se u Srbiji drogiranje o trošku države sprovodi naveliko.
Neuropsihijatar u Domu zdravlja "Evelina Haverfild" iz Bajine Bašte, dr Lidija Šarac, od 2004. godine u lečenju pacijenata od bolesti zavisnosti koristi "metadon". Kroz njen "program smanjenja štete", kako ga je nazvala, prolazilo je 5.000 pacijenata godišnje.
Kada je u novembru prošle godine u njenu ordinaciju banula inspekcija Ministarstva zdravlja zatekla je urednu dokumentaciju, ali je jedina primedba na njen rad bila ta što je omogućila lečenje "metadonom" i onim pacijentima koji nisu osiguranici Zavoda za zdravstveno osiguranje filijale iz Užica. Zabrana rada ističe za mesec dana, pa će doktorki Šarac, po preporuci Tomice Milosavljevića, biti omogućeno da prima pacijente i iz drugih zavoda kao "hitne slučajeve".
Odeš kod tetke u Bajinu Baštu, psiha ti krizira, i kao hitan slučaj dobiješ porciju "metadona" o trošku Evropske unije. Eto kako u praksi izgleda nacionalna borba protiv narkomanije Tomice Milosavljevića. Jer Nacrt nacionalne strategije za borbu protiv narkomanije, podsećamo, nije dobio legitimitet u parlamentu, pa to onda daje svakom za pravo da ga tumači i sprovodi kako mu je volja.
Bajina Bašta se uopšte ne spominje u spornom dokumentu. U strategiji se predviđa da Srbija izgradi četiri regionalna centra: Zavod za bolesti zavisnosti u Beogradu, poznat kao Drajzerova, zatim na Odeljenju neuropsihijatrije i bolesti zavisnosti u Kliničkom centru Vojvodine u Novom Sadu, na Klinici za psihijatriju u Kragujevcu i na Klinici za mentalno zdravlje u Nišu s pravom da uvedu "metadonsku" terapiju.
- Da se razumemo, novosadsko Udruženje nije protiv upotrebe "metadona". Mi samo tražimo da se afirmišu alternativni i efikasni metodi lečenja. Znamo da se farmakolozi i lekari, ljudi iz struke, protive vraćanju "metadona", ali nemaju snage da javno istraju. Ako je to toliko dobro za naciju, što se o tome javno ne izjasni Srpsko lekarsko društvo? Zašto se nije oglasila ni lekarska komora - pita se gospođa Veselinović.
Novi Sad je za ovu priču više nego zanimljiv. Tu se održava jedna od najvećih evropskih manifestacija Egzit, mešavina muzike, droge i seksa; ovde je prošle godine umrlo 50 narkomana, dva zadnja načelnika policije za narkotike završila su u zatvoru, jednom je namešteno hapšenje i, što je najvažnije, Novi Sad je prvi grad u kome je "metadon" uveden kao lek protiv narkomanije.
Kada je u martu 2003. godine ubijen srpski premijer Zoran Đinđić i kada je uvedeno vanredno stanje, pohapšeno je na desetine bosova razvijenog narko-tržišta, među koje se visoko kotirao i "veternički klan" Nenada Opačića. Karteli su se za tren raspali, a zavisnike od opijata zahvatila je velika kriza. Dotad su bili naviknuti na uredne i skupe doze i u tom momentu se spekulisalo da bi armija od oko 10.000 narkomana, koliko ih verovatno ima u ovom gradu, mogla da eksplodira u nedostatku redovnih porcija "hrane" i nekontrolisanih emocija.
Doktor Nikola Vučković, načelnik Klinike za bolesti zavisnosti Kliničkog centra Vojvodine u Novom Sadu, uveo je masovnu upotrebu "metadona" kao zamenu za droge koje nije bilo dovoljno na ilegalnom tržištu.
- Krenuli su sa 25 kapi "metadona" dnevno posle ubistva Đinđića, da bi dozu povećavali do 340 kapi dnevno. Narkomani su postali još veći zavisnici i ta doza im je bila mala, pa su počeli da kombinuju "metadon" i alkohol, što izaziva stravične posledice po organizam, vodi čak i u smrt - kaže Ružica Veselinović.
Tako se u nedostatku valjanih državnih planova u borbi protiv narkomanije, u Srbiji razvio snažan lobi zagovornika upotrebe "metadona" kao leka koji se ilegalno raširio po legalnim državnim klinikama.
Doktor Vučković je na "metadonu" već stekao ugled i status, postao je upravnik "Metadon  centra" na novosadskoj klinici, a u nacionalnoj Komisiji za prevenciju zloupotrebe psihoaktivnih supstanci uznapredovao je do prvog zamenika predsednika Tomice Milosavljevića.
Nedavno se na skupu udruženja koja se bore protiv narkomanije u Subotici moglo čuti da odlazeći ministar zdravlja i farmakološki lobi sprovode tajne eksperimente nad narkomanima iz Srbije, pomoću novca iz Evropske unije, a po zahtevu američkih multinacionalnih kompanija. Možda u tome ima i neke logike jer tamošnja stručna javnost odavno zna da "metadon" ne spada u lekovita sredstva.
"Metadon" stvara toliku zavisnost da je osoba koja ga uzima izvesno vreme, prinuđena da ga koristi do kraja života. Zato se i ne preporučuje mlađima, već osobama sa dugogodišnjim narkomanskim stažom. Otkud onda veliki broj dvadesetogodišnjaka u kartonima dr Vučkovića.
"Metadon" se osamdesetih godina prošlog veka koristio u beogradskom Zavodu za bolesti zavisnosti, a onda je ta praksa, kao svuda u svetu, napuštena. Ranije u Novom Sadu uopšte nije bilo "metadona" i doktor Nikola Vučković, koji je prvi u Srbiji obnovio terapiju "metadonom", formalno-pravno je čist. A za etiku i Hipokratov kodeks ko još mari. Njihovi eksperimenti čak u Hipokratovoj zakletvi imaju uporište jer je lekar dužan da obolelom pruži svu potrebnu pomoć. Narkomanija je inače bolest tela, duše i glave, ovi zavisnici od opijata van svog okruženja imaju tretman stoke, a kakav je odnos države prema tim fizički i duhovno "praznim ljudima" govori podatak da će Maja Gojković, gradonačelnica Novog Sada, grada u kome je prošle godine 50 osoba izgubilo život zbog predoziranosti i drugih posledica od droga, dodeliti novoosnovanom azilu za pse i mačke 13 miliona dinara. Cela Vojvodina ima samo osam kreveta za narkomane tako da će u skorijoj budućnosti psi biti bolje zbrinuti od posrnulih ljudi.
Da država nema ozbiljnu nameru da ovu pošast iskoreni govori i podatak da su za nekoliko godina na ovim prostorima otkrivene tri ilegalne fabrike sintetičke droge "amfetamina", da se droga planski rastura i po zatvorima, a dr Zoran Stanković je odmah po postavljenju na položaj ministra javno kazao da će odmah testirati sve vojnike i oficire na narkotike, od čega naravno nije bilo ništa.
Narkomanija je krupan biznis od koga žive mnogi, ne samo narko-karteli i ulični dileri, pa je i nemoguće da se odjednom prekinu prihodi armiji pratećih grana - policiji, sudstvu, advokatima, lekarima, psihijatrima... farmaceutskoj industriji.
Danas je sve više pokreta koji kao svoj cilj imaju borbu protiv narkomanije. Što ih više ima, njihov efekat je manji. Imamo niz specijalizovanih klinika, nevladinih organizacija, duhovnih centara...
- Mi se ne bavimo lečenjem, bavimo se psihoterapijom i edukacijom. Mladi o drogama znaju skoro sve. Neobaveštenost je veći problem kod starijih. Nas ljudi zovu kad im je neophodna brza pomoć, da negde smeste dete, a to nimalo nije lako ni jednostavno. Udruženje ne naplaćuje svoj rad i izdržava se od donacija, a to su beznačajna sredstva - objašnjava gospođa Veselinović.
Da je finansijska strana udruženja na pragu opstanka vidi se po skromnom prostoru čiji je ulaz okupirao asortiman prodavnice bele tehnike i aparata iz susedstva. Pre nego što se uđe u ovaj asketski dom, mora da se razgrne gomila kartonskih kutija sa vrata. I tako svaki dan.
Protagonisti "metadon" terapije, s druge strane, žive u bogatstvu i raskoši. Donacije i priliv novca pristiže sa svih strana, od Evropske unije do domaćih sponzora. Zanimljiv je podatak da je nedavno baš u novosadskom Domu zdravlja lekarka koja se protivila uvođenju "metadona" u lekarsku praksu smenjena sa mesta pomoćnika direktora, a farmaceutska kuća je poslala svog čoveka u Upravni odbor ove zdravstvene ustanove kao zamenu za upražnjeno mesto. Slučaj je stigao na rešavanje kod gradonačelnice Maje Gojković, ali se lobiranje svelo na stranačku pripadnost aktera te priče, a gde se umeša politika ode mast u propast. Tako je taj problem ostavljen da ga rešava Milijana Dražetin, direktorka Doma zdravlja Novi Sad, ako posle lokalnih izbora uopšte i bude prihvatljiv kandidat za to mesto.
Profesor Nikola Vučković, zamenik predsednika Komisije za prevenciju zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, na vreme se postarao da svoj naum ostvari.
- Proces donošenja ove strategije je zakočen u trenutku kada se ona našla pred vratima Vlade Republike Srbije, po svemu sudeći zbog nedovoljne zainteresovanost političkih aktera da se u vremenu velikih političkih turbulencija bave pitanjem suzbijanja narkomanije. Uprkos tome, mnogi delovi strategije su već počeli da se primenjuju širom Srbije. Postoje i problemi jer se dešava da se nailazi na otpor i pasivnost onih koji smatraju da kako Nacrt strategije za borbu protiv droga nije zvanično usvojen, njegova primena nije i obavezna - objasnio je dr Vučković jednom prilikom.
Njegov "Metadon centar", koji radi u sastavu Kliničkog centra Vojvodine u Novom Sadu, imao je od osnivanja pozamašne prilive novca i danas spada u najveću ustanovu te vrste u zemlji. Pokrajinski sekretarijat za zdravstvo dao je 20.000 evra za rekonstrukciju prostora koji može da primi oko 250 osoba.
Novosadske vlasti su jasno kazale da je preterao sa zahtevom da se prebaci 18 miliona dinara u trenutku kada je u kasi bilo tri puta manje novca. Zato se opravdano veruje da će najveći deo od 3,5 miliona evra iz Evropske unije biti preusmereno upravo u ovaj beskorisni projekat "smanjenja štete".
Ali, na stranu pare. Zdravlje i životi ljudi su u prvom planu. Da li su pacijenti zadovoljni?
Okupljeni u ovom narko-krugu imaju ozbiljne primedbe na rad profesora dr Nikole Vučkovića. Preti zavisnicima da neće biti "metadona" ukoliko ne bude para, a od onih koji su labilnije ličnosti traži da pišu pisma podrške njegovom načinu lečenja. Mnogi na sve pristaju jer se boje da će ostati bez "metadona", a neki misle i da bi umrli kada bi do toga došlo.
- "Metadon" nam sipaju u valov, pomešaju ga s vodom i izvlače ga injekcijom. Dešava se da "metadon", koji je teži, padne na dno, pa neki dobijaju manje "metadona", a više vode - opisao je jedan od pacijenata.
I sam Vučković smatra da je "metadon" veliko zlo, te bi i on bio srećniji da ga nema, ali, opravdavajući svoju pohlepu za novcem i ugledom, tvrdi da je on jedino rešenje za mnoge zavisnike.
Upotreba "metadona" nije dovoljno kontrolisana pa postoje zloupotrebe. Jedna bočica košta 120 dinara u proizvodnji i ona se radnim danima "na crno" prodaje za dve hiljade dinara. Subotom i nedeljom, u dane vikenda, cena poraste do tri hiljadarke. Teški zavisnici za te pare kupe džak maka i tako se zadovolje na duže vreme.
Psihijatar dr Branka Bjelica je veliki protivnik ove terapije jer su iskustva koja se primenjuje od 80-ih takva da nema puno uspeha. Lekari ne mogu rigorozno da kontrolišu uzimanje flašice "metadona" od 10 mililitara koje bolesnici treba da uzimaju dva puta dnevno. Bolesnik dobije sedam flašica čistog "metadona" na ruke, koje uglavnom odmah proda na crnom tržištu po 50 evra za komad i širi drogu dalje.
- Dobićemo lažnu sliku uspešnosti izlečenja jer se sada droga neće kupovati na ulici, dobijaće se u apoteci. Oko 70 odsto sredstava od ovog programa završiće u kasi "Hemofarma" a da mi nećemo imati rezultate izlečenja - tvrdi dr Bjelica.
Eto, stigla nam je i "metadonska narko-mafija". Šta je sledeće? Možda nam uvale "belog kineza", sintetički narkotik koji je 1.000 puta jači od heroina, kao terapiju protiv heroina i "metadona"?!
Holandski liberalizam
Mnogi ljudi misle da je u Holandiji sve moguće i da je sve dozvoljeno. To nije istina. Holandski zakon pravi razliku između jakih i slabih droga. Jake droge kao što su opijum, heroin, "amfetamin" i kokain predstavljaju veliki rizik za narodno zdravlje. U priručniku koji je holandska vlada štampala za potrebe stranaca koji dolaze u Holandiju piše da se upotreba slabe droge takođe ne savetuje.
Prodaja male količine slabe droge, do 5 grama, dozvoljava se iako je ona zvanično zabranjena. Ovo se naziva "politikom trpljenja", koja može da se shvati na sledeći način. Holandska vlada dozvoljava prodaju male količine kanabisa, indijske konoplje, da bi onome što je opasno - podzemna prodaja kanabisa u velikim količinama i trgovina jakim drogama - mogla uspešnije da se suprotstavi.
"Metadon" se daje narkomanima u Holandiji kao zamena za heroin, a ne kao lek. Pacijenti imaju svoje kartice koje provlače kroz terminal u zdravstvenom centru i odobrava im se dnevna doza posle čega on može da ide na posao, u grad, da nastavi s normalnim aktivnostima. Ista kartica ne može da se upotrebi više od jednom dnevno ili da se zloupotrebi.

Ruska škola
Ruska duma je zabranila proizvodnju i upotrebu "metadona" zahvaljući tvrdom stavu Ruske pravoslavne crkve i velikom angažovanju jeromonaha Anatolija Berestova, rukovodioca Pravoslavnog centra za brigu o duši u Moskvi.
Ovaj ugledni Rus bio je 10 godina u doba sovjetske vlasti na dužnosti glavnog neuropatologa Moskve. Prema njegovom svedočenju, uoči raspada sovjetske imperije, bilo je najviše 10.000 uživalaca opijata.
Gospodin Anatolij Berestov tvrdi da se u poslednjih deset godina formirao "metadonski" lobi, koji sačinjavaju poslanici različitih nivoa, državni činovnici, društveni delatnici. Čas se utišava, čas rasplamsava diskusija o "zamenjujućoj terapiji" u lečenju narkomanije. Pojedine zemlje, a u planu je i Srbija, predviđaju "metadonsku" zamenu.
- Video sam mnogo bolesnika na metadonskom programu koji vegetiraju kao biljke, gube svaku socijalnu aktivnost i imaju mnogo somatskih problema - objašnjavao je jeromonah Anatolij Berestov srpskim stručnjacima.
On navodi da je "metadon" počeo masovno da se primenjuje početkom 60-ih godina prošlog veka u Americi, ali ta terapija nije doprinela smanjenju broja zavisnika ni izlečenju narkomana. Naprotiv.
Ruska pravoslavna crkva je primenila potpuno suprotan metod. Pošla je od toga da je narkomanija "bolest duše i tela" i njihova metoda je, za sad, dala odlične rezultate.
Odnedavno taj metod, bez upotrebe bilo kakvih lekova i sintetičkih preparata, primenjuje i Srpska pravoslavna crkva u novootvorenim ustanovama.

Sve više mladih narkomana u Srbiji

Narkomanija u Srbiji se siri


BEOGRAD - U Srbiji su u proteklih osam godina povećani promet i korišćenje droge, a među zavisnicima je sve više mladih, upozorava se u Strategiji Vlade Srbije za borbu protiv zloupotreba droga.
Korišćenje droge je povećano, ne samo u gradovima, već i u manjim mestima u Srbiji, a korisnika ima u svim društvenim grupama, nacionalnim i verskim zajednicama.  Srbiji je takođe, navodi se u dokumentu objavljenom u novom Službenom glasniku, u proteklih osam godina „dramatično povećan promet droge” i zaplenjeno 2,43 tone heroina, 15,9 tona marihuane, 71,6 kilograma kokaina, 90,8 kilograma hašiša i 2,14 miliona tableta ekstazija. U Strategiji koja analizira stanje i predlaže mere za period od 2009. do 2013. godine, podseća se da su u poslednjih pet godina otkrivene četiri ilegalne laboratorije sa savremenom opremom i mogućnošću proizvodnje velike količine sintetičke droge.

Istraživanja među građanima starosti od 15 do 59 godina su potvrdila da je marihuana najčešće korišćena droga koju je probalo 11 odsto građana, a zabeležena je i „blaga tendencija rasta” korišćenja kokaina i sintetičke droge. U Strategiji je ocenjeno i da „organizovani sistem zdravstvene zaštite uz dodatnu reorganizaciju i edukaciju kadrova” može obezbediti pomoć korisnicima droga, a posebno je istaknut značaj prevencije.