Dnevnik jednog narkomana

Sa furanjem sam prestao na samom početku ove godine. Kako i zašto, pitate se? Pa sam događaj se zbio ovako. Jednu sam večer kupio piz, skuhao ga i mentalno se pripremio na mučno i dugotrajno furanje. Očekivao sam minimalno 20-tak uboda dok ne pogodim pravo mjesto, a i tada ništa nije zagarantirano jer stvar može izmaknuti kontroli samo zbog pola milimetra, zbog moje krizaški nesigurne ruke ili zbog pretupe odnosno preoštre igle. I tako, gađam se ja, gađam, bodem uprazno, miran sam jer znam da tako mora biti. Čak i pjevušim onaj stih iz pjesme "Crazy Little Thing Called Love" grupe Queen... kako ono ide... "Gotta be cool, relax, get hip, get on my tracks", uz naglasak na ono cool i relax. Ali nisam imao sreće. Promijenio sam pjesmu, čisto iz sujevjerja, ne sjećam se što sam drugo počeo pjevati. Podosta sam puta u gun uspješno povukao krv, ali kad bi počeo uštrcavati dop, osjetio bi pakleno žarenje što je znak sigurnog out-a. Žile su mi bile tako otvrdle i stanjile se da jednostavno nisu prihvaćale nikakvo strano tijelo niti heroinsku otopinu iako, ponavljam, ipak bi uspio povući krv u gun. Da mi se ta krv ne bi zgrušnjavala i samim tim začepila iglu, svako malo sam mućkao i tresao špricu. Ubrzo je rijetka, prozirna tekućina svijetlo smeđe boje postala tamno crvena gusta masa. Morao sam još koji put vratiti sve u žličicu i ponovo prokuhati sadržaj, što mi i nije bila neka novost. I tako, nakon sat vremena i očajno bolnih ruku, odustao sam i ostavio cijelu akciju za sutradan. Imao sam još jedan grumenčić dopa koji sam popušio na foliji, da skinem krizu i da ne popizdim od bijesa. Dobro da sam ostavio taj roks... kao da mi je nešto govorilo da se neću uspjeti pogoditi u žilu. Odmah čim sam sutradan ustao, zavezao sam si nadlakticu s elastičnim zavojem i ponovo otpočeo tiradu. Ni nakon sat vremena nisam postigao zgoditak. Dop u šprici je vjerojatno već odavna prestao biti to što bi trebao biti i pretvorio se u samu krv skupa s ostalim otprije nakupljenim smećem. Neću ni spominjati da se igla otupila tako da sam imao osjećaj da se bodem sa čajnom žličicom, a ne iglom. I opet sam odustao, ali samo na nekoliko sati. To popodne sam opet prokuhao paklenu smjesu i opet pokušao, ovaj put s novim gunom. Znao sam da, čak i da se pogodim, da se uopće neću puknuti, znao sam da ću se možda i otrovati i umrijeti, ali morao sam odnijeti tu pobjedu, makar po cijenu života. Ne znam, vjerojatno me Bog ili neki drugi zaštitnik, anđeo čuvar možda, zaštitio i nije mi dao da uspijem. Više nisam bio niti ljut, samo razočaran. Rezignirano sam, uz tihu kletvu, ispalio sadržaj šprice kroz prozor uopće ne gledajući hoću li možda koga poškropiti tom gadljivom smjesom, pospremio cijeli pribor u foliju i bacio ga s balkona među drveće i visoku travu što je izđikala podno moje zgrade. I taj dan sam čvrsto odlučio da se više nikad u životu neću ubost, nikad više intravenozno konzumirati heroin. A i kako bi mogao kad nemam gdje? Tako i bi. Da sam barem isto tako čvrsto odlučio potpuno raskrstiti s dopom, moj život bi sada bio puno ljepši i lakši.

Ali nisam. Vratio sam se na foliju (opet mi u grlu cvili mala nevidljiva životinjica), a ako bi nabasao na dop koji se ne da kvalitetno razvlačiti na foliji onda bi ga ušmrkao. I tako sve do unatrag mjesec dana. Krajem prošle i početkom ove godine, namjerno sam prestao uzimati heptanone jer sam ih htio izbaciti iz svog sustava. Naravno, sa hepova sam se skidao dopom. Kad sve zbrojim, od kraja ljeta bez dopa sam bio možda sve skupa desetak dana. Užas ili uspjeh? Ovisi kako se gleda. A i te količine dopa koje sam konzumirao nisu bile nešto velike. Maksimalno bi bio na trećini grama dnevno... možda se dvaput zalomilo nešto više, ali to nije vrijedno spomena.

Posebna priča je policija i moji susreti s inspektorima iz narkotika. Imao sam nekoliko neugodnih situacija, ali ne smijem o njima pisati jer sam im svašta izlagao pa ako ovdje napišem istinu mogli bi me razotkriti (a što je još gore, ne radi se samo o meni, dapače, ja sam samo sitna riba koja zna podosta povjerljivih informacija o velikim ribama)... pod uvjetom da prate ovakve site-ove. K tome, riječ je bila o ozbiljnim i velikim stvarima pa je najbolje da šutim upravo ko gore navedena riba. I što je najgore, stvari se još nisu slegle i svaki dan očekujem njihov ponovni posjet ili poziv na informativni razgovor... ako ne i na sud.

Ubrzo nakon mog prestanka pisanja kolumni rapidno je opao i broj mailova koje sam inače dobijao. Ubrzo nisam više uopće dobijao poštu od svojih "fanova". Onda mi je uletio virus u kompjuter pa nisam niti mogao ići na Internet. Mjesecima sam bio nikakav i bezvoljan tako da me bolio kurac za kompjuter i za kolumne. Zbog dugotrajnog neprovjeravanja pošte oni sa Hotmail-a su me odjebali pa su mi svi mailovi i sve adrese ljudi koju si mi ikad pisali nepovratno nestali. Onda sam sredio računalo i opet aktivirao adresu i tek nedavno, opet su mi neki počeli pisati, i to neki novi ljudi što me ponukalo da opet počnem s kolumnama.

A što je sljedeće, kakav mi je plan za blisku budućnost? Imao sam dobar plan, ali je neslavno propao pa sam prešao na onaj rezervni i teži. Naime, prije nekih mjesec dana dobio sam recept za Subutex. To je novi lijek u borbi protiv apstinencijske krize. Kažu da je učinkovitiji od heptanona i da izaziva bitno manju ovisnost. Jedini je bed taj što Subutex nije na listi HZZO-a pa sam ga morao platiti iz svog džepa. Ali što je to prema gomili novaca koje sam stukao na dop? K tome, lijek uopće nije skup kao što se u početku govorilo. I tako, dobih ja te tablete koje se konzumiraju sublingvalno (dakle, staviš jednu pod jezik i čekaš 10 minuta da se otopi), za početak je potrebno svega dvije do tri na dan, ali ne smiju se uzimati skupa s dopom jer mogu izazvati krizu. U uputstvima piše da moraš pričekati neka 4 sata od zadnjeg konzumiranja heroina (mislim da je to tiskarska pogreška... vidjet' ćete i zašto) ili čekati da se pojave prvi znaci krize. Ja sam pričekao desetak sati, a i osjetio sam lagani dolazak krize, misleći da je to dovoljno. Oko 2 sata ujutro, taman pred odlazak u krevet, konzumirao sam jednu tableticu i čekao da vidim što će se dogoditi. Za sat vremena sam počeo osjećati kako me hvata sve jača i jača kriza. Da skratim, od 3 ujutro pa sve do 8 sati doslovce sam plesao po krevetu od užasnih bolova, nervoze, stravičnog nemira koji je izazivao nekontrolirano divlje trzanje svakih desetak sekundi. Kao da se u meni probudila neka životinja koja je pošto poto htjela izići iz mog tijela, a nije mogla. Povremeno sam kašljao tako jako da sam mislio da ću kašljanjem izbaciti cijelu svoju utrobu. Zauzimao sam svakakve neprirodne položaje, činio sve moguće stvari samo da nekako smirim situaciju, no ništa nije pomagalo. Što je najgore, još u početku cijele nevolje, uzeo sam još jednu tableticu misleći da mi je jedna premalo. No tek to me je uništilo. A što je najinteresantnije, uopće se nisam znojio. Bijah suh ko štap. Zoru sam dočekao kao zombi. Nisam više mogao izdržati pa sam se skoro na koljenima, stravično kašljući, dovukao do WC-a i popio dvadesetak kapi Lumidola iako je to, po uputstvima, strogo zabranjeno. Uz Subutex se ne smije konzumirati ništa sedativnog ili opijatskog tipa. No baš me bilo briga da i riknem. U tom času bi učinio sve samo da zaustavim taj užas koji me pogodio. Na svu sreću, stanje se malo smirilo. Ležao sam tako u krevetu, sav iscrpljen, ali o nekakvom spavanju nije bilo govora. Taj dan, negdje popodne, nabavio sam dopa i spasio dušu. Sutradan sam otišao do doktora i iznio mu svoje dojmove. On kaže da sam ja jedini koji je tako nepovoljno reagirao na Subutex i složili smo se da je razlog tomu vjerojatno premala pauza između uzimanja dopa i samog lijeka. No svejedno, odbio sam daljnje liječenje Subutexom, toliko me bilo strah da se opet ne ponovi ista situacija. Nisam htio početi ni s novom terapijom heptanonima pa sam na kraju dobio recepte za Lumidol, Apaurin i Sanval (to su tablete za spavanje). S ljekovima sam odmah otpočeo i na tome sam bio nekih desetak dana. Nije bilo lako jer sve te tablete samo djelomično pomažu. I dalje sam se osjećao jadno, šugavo, bezvoljno, nemirno, znojio sam se, sam sebi sam smrdio, čak su mi se i cigarete gadile, ali i dalje sam preko volje pušio jer me je sam čin pušenja psihički smirivao. I nakon detoxa osjećao sam se općenito loše. Priznat ću, u par navrata sam si uljepšao dan dopom, ali situacija je neusporedivo bolja nego prije mjesec dana. Čak nisam osjetio nikakvu krizu nakon što sam tih nekoliko puta uzeo dop.

To je to, ukratko. Sigurno sam neke važne stvari i zaboravio navesti, ali valjda će biti prilike. Nadam se da sam isplivao iz kreativne, a i apstinencijske krize. Vrijeme otkad nisam pisao prošlo mi je kao u snu, nevjerojatno brzo. Gubim mjesece i godine, ne krećem se niti u jednom smjeru. Dobro, možda jedino idem unatrag... ali i to je upitno. Ovisi kako na to gledaš. No ima jedna stvar u koju sam siguran, to je jedina stvar za koju znam... znam da ništa ne znam.

Narkomanija opaka bolest

Narkomanija-opaka bolest

 

Narkomanija spada u bolesti zavisnosti po misljenju Svetske zdravstvene organizacije.

To je jedno bolesno stanje a kada mi razmisljamo o njemu prvenstveno mislimo na strast ili zelju za uživanjem tj. ponovnim uzimanjem opojnih sredstava.U takvom stanju čovjek mijenja svoj način razmišljanja i ponašanja.Problem narkomanije zahvatio je cijeli svijet i time postao najveći problem današnjice .Postoji opasnost da ovaj problem preraste u ,,potencijalnu epidemiju,,.Problem se javlja najvise među mladima,u periodu adolescencije(između 14 i 19 godine).

Zavisnost o drogama napada sve nivoe društva,bez obzira na rasu pojedinca,religiju,seksualnu orijentaciju ili socijalni status.Najčešći uzroci zavisnosti o drogama su:gubitak voljene osobe,bolest,razvod,raskid važne veze,loša situacija u školi ili na poslu,finansijski problemi,bankrot,kompleksi…

Kombinacijom svih ovih različitih fatora nastaje strašna i

eksplozivna mješavina.Ciljni proizvod te bombe je potreba da se dostigne neko posebno psihološko stanje-bijeg iz realnosti.Tako potencijalni narkoman ne prihvata obaveze koje mu nameće društvo već gradi i živi u svom posebnom,

otuđenom svijetu.Takva osoba se tada povlači iz društva,

moralno propada i postaje karakterno,duševno i tjelesno

izmjenjena.Od prvog susreta s drogom bolesnik prolazi kroz stanje blaže ili jače psihičke zavisnosti.Veoma je teško vratiti bolesnika iz takvog stanja,kada on u novonastalom svijetu ima sve,prije svega sigurnost i samopoštovanje.         

Narkomanija u Hrvatskoj - Statistika

Ovisnost o drogama u Hrvatskoj

Narkomanija u Hrvatskoj predstavlja sve veći problem. Lani je od predoziranosti umrlo 55 osoba, a prema evidenciji Zavoda za javno zdravstvo evidentirano je 5811 liječenih ovisnika o opojnim drogama.

Predstojnik Vladina ureda za suzbijanje zloporabe droga Ante Barbir drži da je stvarni broj ovisnika u Hrvatskoj daleko veći.

"Nijedan ovisnik se ne želi liječiti. Tek kad dotaknu dno kriminala i prostitucije onda se počnu pomalo javljati. Samim tim evidencija i statistika je gotovo nemoguća s obzirom da se ne zna niti koliko je oboljelih od hepatitisa i AIDS-a.

Evidencija se zapravo radi onoga trenutka kada već počnu kaznena djela, pa ovisnike bilježi policija. Tako najčešće imamo podatke koji su sumirani podaci policije i prijave od strane roditelja", ističe Ante Barbir.

Na temelju toga se može pretpostaviti da u Hrvatskoj ima oko 15 tisuća ovisnika o drogi. Iako je službeni broj umrlih u prošloj godini od posljedica uzimanja droge 55, pretpostavlja se da je taj broj zapravo tri puta veći kada se pribroje i oboljeli od hepatitisa i drugih bolesti vezanih uz posljedice uzimanja opijata.

No, broj umrlih nije porastao u odnosu na posljednjih nekoliko godina, a smanjio se i broj preminulih od posljedica uzimanja heroina i to za 20 posto.
   
          

Depresija kod narkomanije

Depresija i bolesti zavisnosti - depresija i alkoholizam

Zašto standardno lečenje narkomanije i alkoholizma daje slabe rezultate?

Uloga depresije kao uzročnika i razavoja bolesti zavisnosti je odavno poznata. Međutim, depresija se ne uzima uvek u obzir kod lečenja narkomanije, alkoholizma ili zavisnosti od sedativa. Ta činjenica na kraju dovodi do neuspeha u onim slučajevima gde se afektivni poremećaji ili pad raspoloženja dovode do zavisnosti ili recidiva.

Naše dugogodišnje iskustvo i proučavanje lečenja depresije i bolesti zavisnosti nam omogućavaju da ispitamo takvu uzajamnu zavisnost.

Ovo je tupična ispovest pacijenta koju smo prodiskutovali na seansi INFOTURN-a i koja liči na brojne druge situacije:

Pol je prvi put osetio tugu i pesimizam u svojoj 15-oj godini. Pubertetska hormonska kriza, zaoštravanje konkurencije u školi plus razočaranje u odnose sa devojkama su izazvali nesanicu, opsesije i nervozu. Adolescentu je bilo teško izraziti svoje nejasne emocije, a nije imao ni sa kim ni da razgovara, a da ne izazove potsmeh okoline. Od njega se očekivalo da dobro uči, disciplina i poštovanje prema starijima sa jedne strane i da bude "cool" među drugovima.

Zatim je Pol primetio da pivo i alkohol pomažu kako bi se malo opustio i zaboravio na svoje probleme. Međutim, olakšanje je trajalo kratko,a potom bi počela glavobolja kao i prekori roditelja sa svojim visokim očekivanjima. Pol se već nekoliko nedelja nalazi u stanju granične depresije, ali to niko nije primećivao. Uostalom, neobično ponašanje je karakterističo za pubertet, zar ne?

Polovo stanje nije primećivao niko sem dilera koji se uvek muvao blizu škole. On ima profesionalnu intuiciju za one kojima je teško, koji su nezadovoljni i ne uklapaju se u sredinu. Nalazio je svoje žrtve među tužnim i izgubljenim prolaznicima. Pol se više ne seća šta mu je diler tačno govorio: o sivom jesenjem vremenu, o monotonom životu, o glupim i nepravednim ljudima. Pol se samo sećao da je sve to doticalo samo srce i poklapalo se sa njegovim mislima. “Srodna duša – pomislio je Pol. Kakav pametan čovek, sve razume.”

- Kada mi je baš teško, ja pijem ovaj lek. Dobro pomaže. Uzmi, ako hoćeš, par tableta. Probaj kad ti bude loše – rekao je nepoznati tutnuvši čudne tablete sa sličicama u ruku Pola – ako ne pomogne ovo, naći čemo nešto drugo...

Već sledećeg dana je Polu bilo jako teško posle svađe sa roditeljima, sa drugovima u školi i sa svima redom. Čak i sa najboljim drugom koji ga je uvek podržavao. Osećaj krivice je zamenila mržnja prema sebi, očaj i bespomoćnost. Tada se setio jučerašnjih tableta.

Već za pola sata je Pol bio energičan, veseo i voleo ceo svet. Naročito je voleo svog dobrog spasioca. Neverovatna jasnost u glavi, lakoća i energija su trajale do uveče. Sledećeg jutra je nastupila još dublja depresija i to bez bilo kakvog razloga.

Tokom jednog meseca je isprobao sve što mu je predlagao ulični apotekar dok se nije zaustavio na sivkastom prašku koji se ušmrkivao u malim linijama. Pol je shvatio da je postao narkoman mnogo vremena kasnije, ali ga to nije mnogo brinulo. Sada je on bio najpopularniji momak u školi: samouverenost, hrabrost, društvenost i leporečivost, sve ono što mu je ranije toliko nedostajalo, postalo je deo njegovog karaktera. Više nije mogao ni da se seti šta je to depresija.

Ponovo je osetio depresiju i dugo vremena proveo u takvom stanju kada je 3 godine kasnije pošao na lečenje od heroinske zavisnosti. Odmah posle skidanja sa heroina je počela da ga muči dosada, praznina i neizreciva tuga i teret u grudima. Svet je postao bled, bezbojan, prazan. Nervirale su ga besmislene procedure, sedeo je otupljeno na grupnoj terapiji. Dosadile su mu bolničke aktivnosti i trudio se da ih izbegava. Javljale su se misli o smrti i sve češće se prisećao heroina.

Posle bolnice je svakog jutra pobeđivao samog sebe i pio blokatore. Trudio se da ne izlazi iz kuće kako ne bi sreo nikoga iz prošlog života. Treba priznati da se Polu i nije izlazilo niti je želeo da se druži sa nekim. Duševni umor, praznina i beskrajna tuga su ga preplavljale u talasima, a najgore je bilo ujutru. Bez ukusa i bez apetita je žvakao nekakvu hranu. Besciljno je hodao po kući, kao zombi. Tupo je gledao televizor. Trudio se iz sve snage da ne razmišlja o narkoticima, ali nije mogao da misli ni na šta drugo. Tada je on znao da je heroin jedini lek od depresije...

Šest mučnih meseci kasnije Pol je došao do zaključka da je njegov život besmislen, čak štetan i za njega samog i za one koji ga okružuju. Zaključao se u kupatilu i isekao vene. Kada su provalili vrata i pomogli mu, on je bio ravnodušan. Posle toga je mama počela da zaboravlja da mu daje blokator i uskoro je kupio heroin.

Posle toga je bilo još par pokušaja da se izleči od droge u bolnicama i rehabovima. Pokušao je da se i sam skine sa heroina, ali je apstinencija uvek postajala mučna kazna koja mu je davala prazninu i bespomoćnu tugu. Svakog puta je depresija dovodila do recidiva.

Posle još jednog detoksa u nizu i ugradnje impanta Naltrexona je Pol došao na program INFOTURN. Bilo je jasno da je bez lečenja depresije osuđen na ponovni krug: heroin – bolnica – heroin. Srećom, pravilno izabrani lekovi i holitička terapija su mu omogućili da povrati i održi dobro raspoloženje. Najvažnije je da je Pol uvideo da heroin nije jedino sredstvo koje pomaže kod depresije.

Narkomanska igra "Stari dzanki"

Stari Džanki kao unutrašnja igra


Kada se stari džanki igra kao unutrašnja igra, njen cilj je potvrđivanje superiornog statusa unutar hijerarhijske piramide u supkulturi uzimalaca. Igru STARI DŽANKI igraju i oni koji zaista jesu i oni koji se samo predstavljaju kao stari narkomani. Ona se može igrati difuzno - u odnosu na sve ostale narkomane u gradu; ili relativno i odnosu na naromane koji su prisutni u društvu ili čije je ime neko pomenuo. Suština igre je, dakle, u tome da se osoba pravi važna predstavljajući sebe kao veoma iskusnog narkomana. Kao i u drugim stvarima, i ovde ima preterivanja i laganja, naročito onda kada su svedoci umrli i ne mogu da potvrde. Postaje veoma važno ko je ranije počeo da se fiksa, ko je koga prvi put ufiksao, ko ima jače krize, ko je koga poznavao i slično. Dakle, STARI DŽANKI je psihološka i socijalna manifestacija narkomanskog identiteta i želje za osećajem lične vrednosti i socijalne cenjenosti. Veoma je važno znati da je ovakva narkomanska persona u svojoj osnovi sistem odbrane od prikrivenog ili potpuno potisnutog očaja, osećanja lične bezvradnosti i promašenosti. Zbog toga jake konfrontacije ove igre i narkomanske persone u terapijskom kontekstu mogu rezultirati snažnim depresivnim reakcijama i suicidnim porivima.



Stari Džanki kao spoljašnja igra


Kada se STARI DŽANKI igra kao spoljašnje igra, transakcije se odvijaju na relaciji uzimalac droga - osoba (ili osobe) koja ne uzima droge. Cilj je isti: impresionirati druge (u ovom slučaju nenarkomane) svojim likom i delom.
Spoljašnja igra STARI DŽANKI jeste oblik prikrivenog samoreklamiranja. Igrač je pobedio kada su drugi impresionirani ili šokirani njegovom egzotičnom biografijom i zanimljivim životnim iskustvom. Dakle, cilj je ostaviti utisak, po mogućnosti pozitivan, ali i negativan utisak, poput zgražavanja je mnogo bolji od ravnodušnosti.
Drugi način da se STARI DŽANKI igra kao spoljašnja igra je iz pozicije „pokajnika". Reč je o osobi koja se još uvek drogira, ali eto konačno „uviđa" kako to nije dobro, ili o osobi koja je apstinent u početnim fazama nekog terapijskog programa. Tipično je da u svojim nastupima osoba na socijalnom nivou komunikacije negativno govori o drogama i uzimanju droga, predstavljajući sebe kao žrtvu drogiranja, dok se istovremeno na psihološkom nivou komunikacije hvališe svojim narkomanskim iskustvom. Kulminacija pokajničke varijante igre STARI DŽANKI je kad se ona odigra u nekom mediju masovnog komuniciranja, najbolje na televiziji. Iz želje da postanu poznati, ovi igrači s lakoćom prihvataju novinarske pozive da ispričaju svoju životnu priču „kako bi mladi znali kojim putem ne treba da krenu." Ovakav igrač se čak može i uključiti u borbu protiv narkomanije i nastupati na raznim preventivnim tribanama nudeći sebe i svoje životno iskustvo kao nešto što drugima ne sme biti uzor.
Cilj ovakvih autoetiketiranja je ostvarenje određenih socijalnih i psiholoških dobiti, jer je narkomanu važno da bude prepoznat i cenjen kao takav. Ovo je sasvim razumljivo jer kada neko ko je godinama bio na heroinu prestane da ga uzima i odbaci narkomanski identitet i ulogu, tada, poredeći se sa svojom generacijom, uviđa šokantnu istinu da je totalni gubitnik: bez škole, bez prijatelja, bez imanja i slično. Zbog toga je mnogima traženje afirmacije i stroukova u ulozi starog džankija jedina alternativa.
Važno je razlikovati iskrene pokajnike od „pokajnika" koji su u stvari igrači igre STARI DŽANKI. Jedini kriterijum je analiza suptilnih psiholoških poruka koje emituje ovakva osoba. Dok je igrač prikriveno ponosan na svoj narkomanski staž, stvarno izlečeni narkoman ne emituje takve poruke. On o svojoj prošlosti priča sa distancom, objektivno i ozbiljno.

(isečak iz knjige dr. Zorana Milivojevića "Igre koje igraju narkomani")

Istorija opijata

Povijest opijata ne počinje s heroinom krajem 19. stoljeća, već tisućama godina prije Krista, kada se u Mezopotamiji, Egiptu, a kasnije i u staroj Grčkoj uzgaja opijumski mak, iz kojeg se zarezivanjem nezrelih čaški skuplja bijelkasta tekućina - opijum. Trgovina opijumom bila je vrlo razvijena, a "opijumska ovisnost" socijalno prihvaćena. Opijum se konzumirao uglavnom pušenjem, a koristio se i za medicinske svrhe: "otac medicine", Hipokrat, ga priznaje kao narkotik i lijek za razne bolesti. Nakon osude, Sokrat je za pogubljenje dobio otopinu koja je sadržavala mješavinu kukute i opijuma (simbola vječnog sna), koja se tada koristila u svrhu eutanazije i samoubojstva.

U Europi opijum nestaje sve do 16. stoljeća, kada se kroz trgovinu sa dalekoistočnim zemljama dolazi u kontakt s njim i otkriva njegovo djelovanje, i potencijalne koristi kao lijeka. Opijum u narednim stoljećima pokreće veliki dio svjetskih ekonomskih i političkih događaja, a polovicom 19. stoljeća počinje i prvi od dva 'opijumska rata', u kojima Engleska, a kasnije i Francuska, napadaju Kinu koja zabranjuje uvoz opijuma. Posljedica poraza Kine je, osim ogromnih ratnih odšteta, i predaja teritorija Hong Konga Velikoj Britaniji.

1803. otkriva se aktivni sastojak opijuma: morfin (poznat još i pod nazivom morfij), za koji se vjeruje da predstavlja usavršeni opijum sa svim njegovim efektima, a bez stvaranja ovisnosti, pa se smatra da je pouzdan, dugotrajan i siguran lijek. U istoj će se zabludi biti i uskoro, nakon otkrivanja heroina.

Diacetilmorfin prvi je sintetizirao engleski kemičar C. R. Wright 1874, a 1895. taj novi spoj u prostorijama Bayera dobiva više pažnje kao koristan spoj bez negativnih učinaka morfina. Tada se Heinrich Dresser, kemičar zadužen za testiranje efikasnosti i sigurnosti novih lijekova, odlučio dati prednost istraživanju diacetilmorfina, a ne acetilsalicilnoj kiselini, danas poznatijoj kao aspirin. Smatrao ga je dobrom alternativom za morfin - sigurnim lijekom protiv bolova i za liječenje raznih respiratornih bolesti, a bez problema ovisnosti. Osim testiranja na životinjama, navodno ga je testirao i na sebi i svojim kolegama u Bayeru, koji su tom novom spoju dali ime heroin, po njemačkom terminu 'heroisch".

Heroin svoj uspjeh duguje tadašnjoj velikoj potrebi, ne toliko za lijekom protiv bolova, nego za lijekom protiv kašlja (tuberkuloza i upala pluća bile su tada smrtonosne bolesti, a i obične prehlade smatrale su se opasnima), a pogotovo su ga sretno dočekali tadašnji ovisnici o morfinu. Ali uskoro je istina počela izlaziti na vidjelo: prvo je primjećeno brzo razvijanje tolerancije, a onda i brojni slučajevi ovisnosti. Bayer je počeo gubiti zaradu od heroina, pa je počeo razvijati lijek, pod komercijalnim imenom Aspirin, koji će mu vratiti vodeću poziciju na tržištu lijekovima.

1913. Bayer potpuno prestaje sa proizvodnjom heroina, a istovremeno se počinje zabranjivati njegovo nemedicinsko korištenje. U SAD-u se 1924. potpuno zabranjuje korištenje i proizvodnja heroina, a ne dopušta se ni korištenje u medicinske svrhe, koje je još i danas dopušteno npr. u Velikoj Britaniji.

Posljedica otkrića heroina bila je da su ga tisuće ovisnika o morfinu prihvatile kao 3-4 puta jaču zamjenu. Heroin je bio i jeftiniji, brži i lakši za upotrebu, a nakon njegovog zabranjivanja razvilo se ogromno ilegalno tržište koje je povezalo njegove korisnike sa kriminalom.

Upotreba heroina raste u svijetu svake godine, skupa sa brojem smrti od predoziranja ili na drugi načih povezanih sa heroinskom ovisnošću. U Hrvatskoj ima oko 12 000 registriranih ovisnika, a svake godine od predoziranja umire 40-60 ljudi.

Zašto je metadon državna taktika za "lečenje" zavisnosti od heroina?

Od heroina kod nas godišnje umre nekoliko stotina ljudi, pa je posle petogodišnjeg natezanja Vlada Srbije krajem februara konačno usvojila Nacionalnu strategiju za borbu protiv narkomanije, baziranu na tarapiji sintetičkom drogom metadon. Odluka države da primeni baš metadonsku terapiju izazvala je gomilu negativnih reakcija kod stručnjaka i roditelja zavisnika, a u subotičkom Udruženju za borbu protiv narkomanije metadon naziva „opasnijom drogom od droge“ i u tome vide samo moguću korist za vršački „Hemofarm“, koji metadon i proizvodi.

Zvanična statistika navodi da u Beogradu ima 7.000 narkomana, a veruje se da je ova brojka bar četiri puta veća. Za Srbiju se procenjuje da ima od 60.000 do 80.000 zavisnika, ali tu se ne ubrajaju takozvani spavači, povremeni uživaoci droga. Prema policijskim izvorima, u Srbiji operiše oko 70 narkobandi.

Slavica Grgurević, predsednica subotičkog Udruženja za borbu protiv narkomanije i bolesti zavisnosti, ogorčena ovim „metadonskim rešenjem“ Ministarstva zdravlja, najavljuje seriju konferencija za štampu i proteste.

- Metadon je, prvo, sintetička droga jača od svih opijata na kojima je narkoman prethodno bio, tako da samo dobijamo jedno žešće drogiranje, ali sad pod pokroviteljstvom države. Postoje stroga pravila o uzimanju ove sintetske droge. Kome je u Ministarstvu zdravlja u interesu da se narkomanima isključivo preporučuje tako problematičan „lek“ koji je čak zabranjen u Rusiji! Metadon stvara toliku zavisnost da je osoba koja ga uzima izvesno vreme prinuđena da ga koristi do kraja života. Postoji nekoliko efikasnih francuskih blokatora kod lečenja narkomana, pa ih trenutno roditelji narkomana nabavljaju na crno, ali to sastavljače Strategije nije interesovalo, ogorčeno će Grgurevićeva.

Metadon se osamdesetih godina prošlog veka koristio u beogradskom Zavodu za bolesti zavisnosti, a onda je ta praksa, kao svuda u svetu, napuštena. U Novom Sadu uopšte nije bilo metadona, a doktor Nikola Vučković, koji je prvi u Srbiji obnovio terapiju metadonom, bio je pomoćnik Tomici Milosavljeviću u izradi Strategije.

- Nacionalna strategija, uz prevenciju, definiše i načine lečenja zavisnika, od terapije i rehabilitacije do resocijalizacije. Ako je u Novom Sadu došlo već do toga da je to enormna stopa, ide do 50 mrtvih, a u Beogradu preko 200 mrtvih od overdoza - te brojke su strašne. O sprovođenju određenih programa brinuće regionalni centri u Novom Sadu, Nišu, Kragujevcu i Beogradu. Strategiju smo sačinili po evropskim standardima u borbi protiv narkomanije. Rusi imaju svoje razloge da zabrane metadon i ne mogu da ulazim u to - dodaje doktor Vučković, inače i predsednik Republičke stručne komisije za borbu protiv droga.

Na skupu udruženja koja se bore protiv narkomanije u Subotici moglo se čuti da ministar zdravlja i farmakološki lobi sprovode tajne eksperimente nad narkomanima iz Srbije, pomoću novca iz Evropske unije, a po zahtevu američkih multinacionalnih kompanija. Možda u tome i ima neke logike jer tamošnja stručna javnost odavno zna da metadon ne spada u lekovita sredstva.

Da država nema ozbiljnu nameru da ovu pošast iskoreni, govori i podatak da su za nekoliko godina na ovim prostorima otkrivene tri ilegalne fabrike sintetičke droge amfetamin, da se droga planski rastura i po zatvorima, a dr Zoran Stanković je odmah po postavljenju na položaj ministra odbrane javno kazao da će odmah testirati sve vojnike i oficire na narkotike, od čega, naravno, nije bilo ništa. Narkomanija je krupan biznis, od koga žive mnogi, ne samo narkokarteli i ulični dileri, pa je i nemoguće da se odjednom prekinu prihodi armiji pratećih grana - policiji, sudstvu, advokatima, lekarima, psihijatrima i, svakako, farmaceutskoj industriji.

Statistika o Narkomaniji u Srbiji

Zvanična statistika navodi da u Beogradu ima 7.000 narkomana, a veruje se da je ova brojka bar četiri puta veća. Za Srbiju se procenjuje da ima od 60.000 do 80.000 zavisnika, ali tu se ne ubrajaju takozvani spavači, povremeni uživaoci droga. Prema policijskim izvorima, u Srbiji operiše oko 70 narkobandi.

Šta je to narkomanija?

Zavisnost od opijata se definiše kao snažan psihički nagon za uzimanjem opijata. Tolerancija se razvija tako da se doza mora sve više povećavati kako bi se postigao željeni početni efekat, a fizička zavisnost se sve više pojačava kako se doza povećava i što duže traje uzimanje. Tolerancija i fizička zavisnost razvijaju se vrlo brzo, a u slučaju uzdržavanja od uzimanja javlja se apstinencijski sindrom.

Kao simptomi zavisnosti mogu se javiti akutna intoksikacija (predoziranje) ili apstinencijski sindrom.

Akutna intoksikacija se odlikuje sniženom telesnom temperaturom, euforičnim ponašanjem, pospanošću, sniženim krvnim pritiskom, usporenim srčanim otkucajima, usporenim i plitkim disanjem, te crvenilom i svrabom kože.

Apstinencijski sindrom se karakteriše znakovima preterane aktivnosti srednjeg nervnog sistema. Težina stanja u apstinencijskom sindromu se pogoršava s količinom doze opijata koja se uzima i trajanjem uzimanja. Simptomi započinju najranije 4-6 sati od posljednje doze. Javlja se potreba za uzimanjem droge uz teskobu, ubrzano disanje, znojenje, suzenje, slinavljenje, zevanje. Mogu se javiti i drhtavica, naizmenični osećaj topline i hladnoće, trzanje i bol u mišićima, anoreksija.

Česte komplikacije su plućne bolesti; upala pluća, plućni apsces, plućna embolija, zatim bolesti jetre; virusni hepatitis A, B, C, ; osteomelitis (zbog širenja infekcije krvlju iz nesterilnih injekcija), imunološke; povišena antitela IgM, IgG (nepoznatog razloga) i neurološke; anoksija mozga (nestanak kiseonika) i komplikacije kome. Nesterilne igle koje narkomani često koriste stalan su izvor zaraze i infekcija koje usled načina života i nelečenja često dovode do teških komplikacija i životnom ugroženošću. Trudnice zavisne od heroina, kao i one koje uzimaju metadon (supstitutivna terapija) prenose tu zavisnost i na dete, jer heroin i metadon slobodno prolaze kroz placentu.