Vrste detoxikacije od opijata (heroina, metadona...)

Osamdesetih godina je izrađena brza detoksikacija za bezbolno odvikavanje organizma od heroina i drugih opijata. Već tri decenije se ta anesteziološka metoda intenzivno primenjuje u Americi, Izraelu, Rusiji, Engleskoj i drugim zemljama. Za to vreme se metoda usavršavala i postajala sve udobnija i bezopasnija. Takvu medicinsku proceduru obavljaju specijalno pripremljeni timovi lekara i medicinskih sestara, međutim, i u današnje vreme ta procedura ne odgovara svakome i lekari vrše pažljiv odabir pacijenata za takozvani "rapidni detoks".

Kod ultra brzog detoksa se obavlja sledeće:


- Indukcija pacijenta u medikamentozni san ili anesteziju
- Zaštita organa i organizma u celini za vreme brzog čišćenja od heroina i drugih opijata plus monitoring vitalnih funkcija pacijenta pomoću specijalne aparature
- Prevencija sindroma apstinencijske krize i zaštita pacijenta od bola, preopterećenosti srca i vegetativnih disfunkcija u toku sna
- Čišćenje ćelija organizma od narkotika pomoću specijalnih lekova antagonista
- Kontrola detoksikacije organizma i odsustva sindroma apstinencijske krize
- Postepeno buđenje pacijenta i medicinska zaštita od preostalih sindroma apstinencijske krize pod prismotrom medicinskog osoblja.

Posle ultra brze detoksikacije možete osetiti kratkotrajnu malaksalost i pospanost. Međutim, već nekoliko časova kasnije se vraća snaga, apetit i potpuna fizička i psihička funkcionalnost. Organizam je pripremljen za protivrecidivnu zaštitu pomoću naltrexon depoa (naltrexon implanta koji se popularno naziva "blokator" ili "čip").

Veoma je važno znati da ultra brza detoksikacija uspešno otklanja simptome fizičke opijatske zavisnosti. Međutim, psihička kriza ili psihička zavisnost, patološka potreba za narkotikom ostaju prisutni i neophodno je posebno lečenje za otklanjanje istih.



Buprenorfinska (subutex) detoksikacija u okviru bolničkog lečenja traje 5 do 7 dana


Detoksikacija buprenorfinom je varijanta brze detoksikacije koji se primenjuje od 90-ih godina u USA i nekim evropskim zemljama. Buprenorfinska detoksikacija obično traje od 5 do 7 dana i daje pacijentu mogućnost udobnog, bezbolnog i postepenog prelaza u čisto stanje. Postepeno čišćenje od opijata sprečava fizički i psihički stres pacijenta.

Buprenorfin je agonist-antagonist opijatnih receptora koji ne izaziva euforiju ni rast tolerancije i ne preti rizikom od predoziranja za razliku od metadona. On omogućava prekid upotrebe opijata (heroin, metadon, morfijum, substitol, kompensan) u roku od nekoliko dana i to lako i bezbolno. Posle provere odsustva narkotika u organizmu je moguća intervencija pomoću protivrecidivnog naltrexon implanta.



Detoksikacija tramadolom traje 4 do 5 dana


Odvikavanje od heroina (umerene doze) i drugih opijata pomoću redukcije tramadola je druga verzija brze detoksikacije koja se praktikuje već nekoliko decenija
Tramadol je agonist-antagonist opijatskih receptora.
Redukcija tramadola u kombinaciji sa individualnom farmakoterapijom je odlična prevencija simptoma apstinencijske krize za mnoge pacijente. Ona pruža mogućnost čišćenja od narkotika na veoma udoban način i za kratko vreme – 4 do 5 dana (u retkim slučajevima duže).


Tačna informacija o vrstama supstance i dozama je od vitalnog značaja u cilju planiranja najboljeg modela opijatske detoksikacije u Vašem individualnom slučaju.


Sem navedenih, postoje i druge metode bezbolne detoksikacije od narkotika - "skidanje bez krize", kako to nazivaju sami pacijenti.

Tačna informacija o vrstama supstance kao i dozama je od vitalnog značaja u cilju planiranja bezopasnog i konfortnog lečenja.

Rad i posledice uzimanja heroina

Heroin se konzumira ušmrkavanjem (brzo se apsorbira preko sluznice nosa), pušenjem (zagrijavanje heroina na aluminijskoj foliji i udisanje njegovih para - tzv. "chasing the dragon", "hvatanje zmaja") ili injekcijom (intravenozno). Priče o potkožnom ili intramuskularnom ubrizgavanju heroina su još neke od apsurdnih dezinformacija (takav unos otopine heroina pomiješanog s kiselinom izaziva neizdržive bolove i otekline sklone infekcijama koje traju mjesecima. Pušenjem heroin stiže do mozga za svega 7 sekundi, a najjači, euforični efekt osjeća se nakon 5-7 minuta, dok se kod intravenoznog uzimanja to događa za 10-20 sekundi. Doza ovisi o načinu uzimanja i toleranciji (intravenozno bez tolerancije 5-10 mg, pušenje 15-25 mg), a isto tako i jačina djelovanja i trajanje (obično 3-5 sati).

Inicijalni efekt odmah nakon uzimanja je ogroman, euforičan val kojeg prate osjećaji opuštenosti i topline, sigurnosti, nestajanja boli, tjeskobe i napetosti. Ljutnja, frustracije i agresivnost nestaju, a javljaju se sigurnost i ljubav prema sebi. Nakon prolaska početne euforije javlja se ugodan, opušten osjećaj zadovoljstva i smirenosti. Ponekad, posebno kod prvih uzimanja, moguća je mučnina i povraćanje.

Heroin je depresant centralnog živčanog sustava: usporava srce, disanje, smanjuje krvni tlak, uzrokuje širenje krvnih žila i smanjenu aktivnost crijeva, što uzrokuje zatvor. Osim prevelike doze, velik je rizik kod istovremenog uzimanja heroina nakon alkohola ili tableta za smirenje, ili prilikom velikog umora, takva kombinacija višestruko usporava disanje i otkucaje srca, i uslijed nedostatka kisika dovodi do nesvjestice i smrti.
Djelovanje nakon dugoročnog uzimanja [uredi]

Heroin izaziva vrlo jaku fizičku i psihičku ovisnost. Fizička ovisnost je stanje poremećenog funkcioniranja organizma nakon prestanka unošenja droge. Karakterizira ju pojava apstinencijske krize 24-48 sati nakon zadnjeg uzimanja heroina. Simptomi uključuju midrijazu, nemir, bol u mišićima i kostima, mučninu, nesanicu, proljev, znojenje (ekstremno pojačano lučenje žlijezda), nadraženost sluznica (curenje nosa, kihanje), groznicu i povraćanje. Traju obično 7-10 dana, ali ponekad i 3-4 puta duže, ako se radi o narkomanu sa dugim "stažom", ili ako apstinira od metadona, koji uzrokuje još puno neugodniji i jači apstinencijski sindrom, koji i traje puno više vremena.

Psihičku ovisnost teže je nadvladati, a karakterizirana je izrazitom željom za svakodnevnim uzimanjem droge koju je potpuno nemoguće kontrolirati, negiranjem problema i promijenjenim shvaćanjem stvarnosti. Ne razmišljajući racionalno, osoba je pod utjecajem ogromne želje za drogom nesvjesna bilo kakvih rizika i posljedica njenog uzimanja, heroin postaje jedina svrha koja dovodi do prekida skoro svih ostalih aktivnosti, a ukoliko ga ne uzme, osjeća se nervozno, razdražljivo i napeto.

Dugoročna upotreba stvara toleranciju: potrebne su sve veće količine za postizanje euforičnog efekta, koji nakon nekog vremena potpuno nestaje pa se heroin uzima samo radi olakšanja i da se izbjegnu neugodni fizički i psihički simptomi. Apstinencija smanjuje razinu tolerancije, pa je česti uzrok smrti uzimanje smrtonosne količine na koju je tijelo prije bilo naviklo.
Posljedice dugoročnog uzimanja [uredi]

Dugotrajna upotreba heroina uzrokuje mnoge štete, koje ne moraju nužno biti povezane sa drogom. Često dolazi do velikih socijalnih problema, koji su posljedica trošenja ogromnih iznosa novca za zadovoljavanje potreba o drogi ovisnog organizma (korisnici koji su stekli ovisnost injiciraju svoju dozu 2-4 puta dnevno), a i do zanemarivanja prehrane i ostalih uvjeta života, što može biti uzrok mnogim bolestima. Opće posljedice dugotrajne ovisnosti su emotivno, fizičko, psihičko i socijalno propadanje i gubitak interesa za bilo kakvu komunikaciju ili aktivnost osim nabavljanja droge. Osim korištenja nečistih igala i ostalog pribora za injiciranje, i seksualni odnosi bez zaštite pridonose prenošenju zaraznih bolesti: hepatitisa B i C, AIDS-a, tetanusa i drugih. Ušmrkavanje uzrokuje oštećenja nosne sluznice.

Velik je rizik od nečistoća koje heroin neizbježno sadrži: npr. otrovanje (strihnin), vrlo opasne infekcije uzrokovane vlaknom iz filtera (kroz koji se otopina heroina uvlači u špricu) koji uspije proći kroz iglu, a koji se obično radi od filtera cigarete, često nečistim prstima, slučajna povreda živca na mjestu uboda iglom, koji može dovesti do utrnuća uda (koje može potrajati mjesecima) - ili začepljenje sitnih kapilara ako čestice nisu potpuno topljive u vodi (uzrokuje odumiranje stanica na manjim površinama srca, pluća, jetre, bubrega ili mozga).

Ostale fizičke posljedice uključuju ožiljke, propadanje vena, bakterijske infekcije krvožilnog sustava, čireve i druge infekcije i razne tipove upale pluća i tuberkulozu.

Istorija opijata

Povijest opijata ne počinje s heroinom krajem 19. stoljeća, već tisućama godina prije Krista, kada se u Mezopotamiji, Egiptu, a kasnije i u staroj Grčkoj uzgaja opijumski mak, iz kojeg se zarezivanjem nezrelih čaški skuplja bijelkasta tekućina - opijum. Trgovina opijumom bila je vrlo razvijena, a "opijumska ovisnost" socijalno prihvaćena. Opijum se konzumirao uglavnom pušenjem, a koristio se i za medicinske svrhe: "otac medicine", Hipokrat, ga priznaje kao narkotik i lijek za razne bolesti. Nakon osude, Sokrat je za pogubljenje dobio otopinu koja je sadržavala mješavinu kukute i opijuma (simbola vječnog sna), koja se tada koristila u svrhu eutanazije i samoubojstva.

U Europi opijum nestaje sve do 16. stoljeća, kada se kroz trgovinu sa dalekoistočnim zemljama dolazi u kontakt s njim i otkriva njegovo djelovanje, i potencijalne koristi kao lijeka. Opijum u narednim stoljećima pokreće veliki dio svjetskih ekonomskih i političkih događaja, a polovicom 19. stoljeća počinje i prvi od dva 'opijumska rata', u kojima Engleska, a kasnije i Francuska, napadaju Kinu koja zabranjuje uvoz opijuma. Posljedica poraza Kine je, osim ogromnih ratnih odšteta, i predaja teritorija Hong Konga Velikoj Britaniji.

1803. otkriva se aktivni sastojak opijuma: morfin (poznat još i pod nazivom morfij), za koji se vjeruje da predstavlja usavršeni opijum sa svim njegovim efektima, a bez stvaranja ovisnosti, pa se smatra da je pouzdan, dugotrajan i siguran lijek. U istoj će se zabludi biti i uskoro, nakon otkrivanja heroina.

Diacetilmorfin prvi je sintetizirao engleski kemičar C. R. Wright 1874, a 1895. taj novi spoj u prostorijama Bayera dobiva više pažnje kao koristan spoj bez negativnih učinaka morfina. Tada se Heinrich Dresser, kemičar zadužen za testiranje efikasnosti i sigurnosti novih lijekova, odlučio dati prednost istraživanju diacetilmorfina, a ne acetilsalicilnoj kiselini, danas poznatijoj kao aspirin. Smatrao ga je dobrom alternativom za morfin - sigurnim lijekom protiv bolova i za liječenje raznih respiratornih bolesti, a bez problema ovisnosti. Osim testiranja na životinjama, navodno ga je testirao i na sebi i svojim kolegama u Bayeru, koji su tom novom spoju dali ime heroin, po njemačkom terminu 'heroisch".

Heroin svoj uspjeh duguje tadašnjoj velikoj potrebi, ne toliko za lijekom protiv bolova, nego za lijekom protiv kašlja (tuberkuloza i upala pluća bile su tada smrtonosne bolesti, a i obične prehlade smatrale su se opasnima), a pogotovo su ga sretno dočekali tadašnji ovisnici o morfinu. Ali uskoro je istina počela izlaziti na vidjelo: prvo je primjećeno brzo razvijanje tolerancije, a onda i brojni slučajevi ovisnosti. Bayer je počeo gubiti zaradu od heroina, pa je počeo razvijati lijek, pod komercijalnim imenom Aspirin, koji će mu vratiti vodeću poziciju na tržištu lijekovima.

1913. Bayer potpuno prestaje sa proizvodnjom heroina, a istovremeno se počinje zabranjivati njegovo nemedicinsko korištenje. U SAD-u se 1924. potpuno zabranjuje korištenje i proizvodnja heroina, a ne dopušta se ni korištenje u medicinske svrhe, koje je još i danas dopušteno npr. u Velikoj Britaniji.

Posljedica otkrića heroina bila je da su ga tisuće ovisnika o morfinu prihvatile kao 3-4 puta jaču zamjenu. Heroin je bio i jeftiniji, brži i lakši za upotrebu, a nakon njegovog zabranjivanja razvilo se ogromno ilegalno tržište koje je povezalo njegove korisnike sa kriminalom.

Upotreba heroina raste u svijetu svake godine, skupa sa brojem smrti od predoziranja ili na drugi načih povezanih sa heroinskom ovisnošću. U Hrvatskoj ima oko 12 000 registriranih ovisnika, a svake godine od predoziranja umire 40-60 ljudi.

Zašto je metadon državna taktika za "lečenje" zavisnosti od heroina?

Od heroina kod nas godišnje umre nekoliko stotina ljudi, pa je posle petogodišnjeg natezanja Vlada Srbije krajem februara konačno usvojila Nacionalnu strategiju za borbu protiv narkomanije, baziranu na tarapiji sintetičkom drogom metadon. Odluka države da primeni baš metadonsku terapiju izazvala je gomilu negativnih reakcija kod stručnjaka i roditelja zavisnika, a u subotičkom Udruženju za borbu protiv narkomanije metadon naziva „opasnijom drogom od droge“ i u tome vide samo moguću korist za vršački „Hemofarm“, koji metadon i proizvodi.

Zvanična statistika navodi da u Beogradu ima 7.000 narkomana, a veruje se da je ova brojka bar četiri puta veća. Za Srbiju se procenjuje da ima od 60.000 do 80.000 zavisnika, ali tu se ne ubrajaju takozvani spavači, povremeni uživaoci droga. Prema policijskim izvorima, u Srbiji operiše oko 70 narkobandi.

Slavica Grgurević, predsednica subotičkog Udruženja za borbu protiv narkomanije i bolesti zavisnosti, ogorčena ovim „metadonskim rešenjem“ Ministarstva zdravlja, najavljuje seriju konferencija za štampu i proteste.

- Metadon je, prvo, sintetička droga jača od svih opijata na kojima je narkoman prethodno bio, tako da samo dobijamo jedno žešće drogiranje, ali sad pod pokroviteljstvom države. Postoje stroga pravila o uzimanju ove sintetske droge. Kome je u Ministarstvu zdravlja u interesu da se narkomanima isključivo preporučuje tako problematičan „lek“ koji je čak zabranjen u Rusiji! Metadon stvara toliku zavisnost da je osoba koja ga uzima izvesno vreme prinuđena da ga koristi do kraja života. Postoji nekoliko efikasnih francuskih blokatora kod lečenja narkomana, pa ih trenutno roditelji narkomana nabavljaju na crno, ali to sastavljače Strategije nije interesovalo, ogorčeno će Grgurevićeva.

Metadon se osamdesetih godina prošlog veka koristio u beogradskom Zavodu za bolesti zavisnosti, a onda je ta praksa, kao svuda u svetu, napuštena. U Novom Sadu uopšte nije bilo metadona, a doktor Nikola Vučković, koji je prvi u Srbiji obnovio terapiju metadonom, bio je pomoćnik Tomici Milosavljeviću u izradi Strategije.

- Nacionalna strategija, uz prevenciju, definiše i načine lečenja zavisnika, od terapije i rehabilitacije do resocijalizacije. Ako je u Novom Sadu došlo već do toga da je to enormna stopa, ide do 50 mrtvih, a u Beogradu preko 200 mrtvih od overdoza - te brojke su strašne. O sprovođenju određenih programa brinuće regionalni centri u Novom Sadu, Nišu, Kragujevcu i Beogradu. Strategiju smo sačinili po evropskim standardima u borbi protiv narkomanije. Rusi imaju svoje razloge da zabrane metadon i ne mogu da ulazim u to - dodaje doktor Vučković, inače i predsednik Republičke stručne komisije za borbu protiv droga.

Na skupu udruženja koja se bore protiv narkomanije u Subotici moglo se čuti da ministar zdravlja i farmakološki lobi sprovode tajne eksperimente nad narkomanima iz Srbije, pomoću novca iz Evropske unije, a po zahtevu američkih multinacionalnih kompanija. Možda u tome i ima neke logike jer tamošnja stručna javnost odavno zna da metadon ne spada u lekovita sredstva.

Da država nema ozbiljnu nameru da ovu pošast iskoreni, govori i podatak da su za nekoliko godina na ovim prostorima otkrivene tri ilegalne fabrike sintetičke droge amfetamin, da se droga planski rastura i po zatvorima, a dr Zoran Stanković je odmah po postavljenju na položaj ministra odbrane javno kazao da će odmah testirati sve vojnike i oficire na narkotike, od čega, naravno, nije bilo ništa. Narkomanija je krupan biznis, od koga žive mnogi, ne samo narkokarteli i ulični dileri, pa je i nemoguće da se odjednom prekinu prihodi armiji pratećih grana - policiji, sudstvu, advokatima, lekarima, psihijatrima i, svakako, farmaceutskoj industriji.