Sastavljena od proteina iz bezopasnog virusa prehlade i jednog molekula koja imitira kokain, vakcina sprečava drogu da dopre do centara u mozgu koji reaguju biohemijski i stvaraju ugodan osećaj.
Naučnik sa odseka za genetiku i medicinu Medicinskog fakulteta "Vil Kornel" u Njujorku, Ronald Kristal, predvodio je testiranje vakcine na miševima.
-Davali smo kokain miševima jednom sedmično. Recimo, kao da neko ide na zabavu i jednom sedmično uživa u kokainu. Miševima nije bilo ništa: prvu sedmicu, drugu, treću... Mi im dajemo kokain, a miševi samo sede kao da smo im dali vod-, rekao je Kristal
Učinak vakcine trajao je u eksperimentima sa miševima 12 nedelja.
Ronald Kristal smatra da će ipak kod ljudi koji se oporavljaju od zavisnosti biti potrebna dodatna vakcinacija baster dozama.
Studije su za sada pokazale da je vakcina efikasna samo 40 odsto u sprečavanju želje za kokainom.
-Naš imunološki sistem reaguje vrlo brzo i vrlo energično protiv virusa, a virus prehlade je na vrhu te kategorije. Dakle, uzeli smo jedan adenovirus, rastrgali ga u deliće i na te deliće pričvrstili kokain-, objašnjava Kristal.
Međutim vakcina izgleda ima neželjena dejstva, jer su statistike pokazale da ovisnici nakon injekcije imaju mnogo veću potrebu za konzumiranjem kokaina, kako bi nadoknadili izgubljeno. Konzumiranje kokaina kod nekih ispitanika poraslo je i do 10 puta.
среда, 13. април 2011.
недеља, 3. април 2011.
Лечење метадоном – једну зависност замењује другом
Svetsku problematiku ne mogu da rese kojekakve zabrane i bezvezne-neuspesne institucija,pogotovu ne one koje su pod komandom ministra Tomice,u drzavnim ustanovama rade ljudi poslusnici,i samo oni koji su isle negde da vide,ili cak ni to kako se to radi u svetu.Zabrabana rada-pokusaja uspeha se nista ne postize.Sem ciste ljubomore ne bi znao da navedem neke druge razloge....pa jedino merilo treba da je uspeh,i samo uspeh,a neka opstrukcija ljudi koji se time sasvim bezuspesno bave,i koriste svaku mogucnost da druge onemoguce.Ministra zdravlja su u Srbiji trebali smenuti jos pre dve godine!!!!Mena on uspeha ni u jednom sektoru-sem kao sto se vidi iz redosleda dogadjaja,Zasto se ne dozvoli rad i pokusaju i drugima sem kojekakvim na papiru strucnjacima,a osnovno merilo-koje je jedini normalni kriterijum u celum svetu,a to je uspeh tomasa nesposobnjakovica gleda samo sa zviscu i za sada dosta uspesno blokira sve uspesne terapije...u ciju korist...u svoju i za svoj dzep.
уторак, 22. март 2011.
Uništio sam i sebe i porodicu
 | |||
Nesvjesno sam ulazio u to dok u jednom trenutku nijesam shvatio da svakodnevno šmrčem | |||
| |||
Kad pomislim da imam neki pretežak problem, sjetim se da sam uspio da se izvučem iz najvećeg zla koje može zadesiti čovjeka, pa mi onda sve djeluje kao pjesma, kaže B.M. (32) iz jednog crnogorskog primorskog grada, koji je želio da ostane anoniman, najviše zbog roditelja i supruge, budući da su prethodnih godina zbog njega prošli pakao. -Prvi put sam heroin probao 2003. godine. Ranije sam, ponekad, uzimao samo travu. Ne znam kako sam došao na ideju da probam ’’žuto’’. Od takozvane polutke u početku smo mogli da se uradimo nas trojica. Bio sam ubijeđen da se ne mogu navući posebno iz razloga što sam heroin uzimao jednom mjesečno. U početku sam imao mučnine, povraćao sam, ali uprkos tome nastavljao da uzimam drogu. Bilo je to jače od mene. Ni danas sebi ne mogu da dam odgovore na brojna pitanja, priča... Heroin je vrlo brzo počeo da mu pruža užitak i zauzima prvo mjesto u njegovom životu. -Heroin je postao moja prva i najveća ljubav. Uzimao sam ga sve češće. Sa mjesečne doze sam prešao na sedmičnu, a potom sam se radio jednom u dva- tri dana. Nesvjesno sam ulazio u to dok u jednom trenutku nijesam shvatio da svakodnevno šmrčem. I dalje sam vjerovao da nijesam navučen, pa nijesam ni imao želju da prestanem. S ’’polutke’’ sam prešao na dva do tri grama dnevno. Droga mu je, kaže ulivala ogromno samopouzdanje, a jedini problem koji je imao bio je- kako je nabaviti. -Oko dvije godine sam uzimao heroin triput dnevno. Ujutru mi je doza bila neophodna da bih mogao normalno da funkcionišem. Tek drugo uzimanje u toku dana moglo je da me uradi. Tada mi je sve bilo ravno. Činilo se da ne postoji problem koji ne mogu da riješim. Tek sad uviđam da je to bilo samo u mojoj glavi. Problemi su se zapravo godinama gomilali, a ja ih nijesam ni primjećivao. Ukoliko ne bih imao heroina da se uradim ujutru, nijesam ni imao želju da ustanem iz kreveta. Kaže da je heroin najlakše bilo nabaviti u poslijepodnevnim satima, jer su ga zapravo dilovali narkomani koji duže spavaju. B.M. u početku nije imao problem s novcem za drogu. -Radio sam i dok mi je bila potrebna manja količina mogao sam sebi to da priuštim. Polutku sam nabavljao za 12, a gram za 25 eura. Međutim, kad mi je dnevno bilo potrebno 50 do 70 eura, onda sam počeo da prodajem stvari iz kuće. Kad su moji to primijetili, pravio sam se lud. Lagao sam ih bez osjećaja griže savjesti. Danas mi nije jasno kako sam tako tvrdo mogao da ih lažem i gledam u oči, dok ih, zajedno sa sobom, tjeram u propast. Efekat koji je postigao uzimanjem heroina više nije bio ni približan onome s početka konzumiranja narkotika. -Bilo je tu sve manje i manje zadovoljstva, a sve više navike. Da bih na kratko osjetio užitak, trebalo je da pređem na špric što, srećom, nijesam uradio. Pod heroinom sam imao utisak da letim, a da to niko u gradu ne primjećuje. Kasnije sam saznao da su svi znali ili pretpostavljali šta se sa mnom dešava. Ljudi su počeli da ga izbjegavaju, a nekolicina prijatelja iz djetinjstva da prijeti da će reći njegovim roditeljima ’’ukoliko se ne skine’’. -Mislio sam da mogu da prekinem kad god hoću. To ni izbliza nije bilo tačno. Nebrojeno puta sam pokušavao, ostavljao drogu po par dana, a onda sebi govorio ’’još samo ovaj put’’. Potom je sve počinjalo ispočetka. Mislim da zapravo nikad nijesam bio istinski svjestan u kakav bedak sam se uvukao, a onda su prijatelji ispunili obećanje i rekli mojim roditeljima šta se sa mnom dešava. Oni su i ranije sumnjali u to, ali nijesu željeli sebi da priznaju. U međuvremenu, već je bio ostao bez posla, a i roditelji su prestali da mu daju novac. U želji da pomognu sinu, konsultovali su se sa više stručnjaka. -Presudno je bilo to što su roditelji sa mnom razgovarali na jedan fin i tolerantan način. Ubijedili su me da pođem kod neuropsihijatra. Dani koji su dolazili predstavljali su za mene pakao. Vjerovatno i za roditelje i suprugu, koji 20-ak dana nijesu spavali. Sve me je boljelo, svaka ćelija u tijelu. Nijesam mogao da spavam, danima sam imao groznicu i brojne krize. Mislio sam da umirem. Od tableta koje mi je ljekar prepisao mogao sam da spavam najduže pet sati, a desetostruko manja doza bi normalnog čovjeka uspavala na bar 12 sati. Imao sam razne halucinacije i mislio da nikad neće proći. Čak i tada sam uspio da slažem roditelje da mi treba novac za blokatore koji su jako skupi. Iako sam znao da će me provaliti, u tom trenutku mi je bilo važno samo da uzmem novac i da se uradim. Trenutno mi je bilo lakše, a sjutrašnji dan je ponovo bio prvi u fazi odvikavanja, prisjeća se B.M., čijoj majci je pozlilo, kada je za vrijeme posjete reportera ''Revije D'' još jednom morala da sluša priču o paklu kroz koji je prošla. -Nemojte mi samo ime spominjati po novinama. Dosta nam je upiranja prstiju u nas! Želim da nijedna majka ne doživi ovo što sam ja, kazala je ona. B.M. manje od godinu dana živi normalnim životom. Njegovi su prodali kuću i odselili se u drugi grad. -Tek postajem svjestan zla koje sam nanio svojoj porodici, ali još ne mogu da se sjetim kada sam tačno i zbog čega ušao u sve to, kaže. Na kontrole kod neuropsihijatra ići će i u narednih par godina. -Dosad su me liječila dva neuropsihjijatra. Imali su isti stav ’’ništa mi vama ne vjerujemo’’, rekli su mi. To mi je teško palo, jer smatram da bi barem riječima trebalo da podrže ljude poput mene. Pitam se hoću li ikad više moći da živim normalno?! Hoće li ljudi ikad više moći da mi vjeruju i hoće li prestati ova silna ogovaranja?! Tako je to, jedan pogrešan korak i čitav život ode u sunovrat, kazao je B.M. V. Ratković
| |||
среда, 16. фебруар 2011.
Dnevnik jednog narkomana
Sa furanjem sam prestao na samom početku ove godine. Kako i zašto, pitate se? Pa sam događaj se zbio ovako. Jednu sam večer kupio piz, skuhao ga i mentalno se pripremio na mučno i dugotrajno furanje. Očekivao sam minimalno 20-tak uboda dok ne pogodim pravo mjesto, a i tada ništa nije zagarantirano jer stvar može izmaknuti kontroli samo zbog pola milimetra, zbog moje krizaški nesigurne ruke ili zbog pretupe odnosno preoštre igle. I tako, gađam se ja, gađam, bodem uprazno, miran sam jer znam da tako mora biti. Čak i pjevušim onaj stih iz pjesme "Crazy Little Thing Called Love" grupe Queen... kako ono ide... "Gotta be cool, relax, get hip, get on my tracks", uz naglasak na ono cool i relax. Ali nisam imao sreće. Promijenio sam pjesmu, čisto iz sujevjerja, ne sjećam se što sam drugo počeo pjevati. Podosta sam puta u gun uspješno povukao krv, ali kad bi počeo uštrcavati dop, osjetio bi pakleno žarenje što je znak sigurnog out-a. Žile su mi bile tako otvrdle i stanjile se da jednostavno nisu prihvaćale nikakvo strano tijelo niti heroinsku otopinu iako, ponavljam, ipak bi uspio povući krv u gun. Da mi se ta krv ne bi zgrušnjavala i samim tim začepila iglu, svako malo sam mućkao i tresao špricu. Ubrzo je rijetka, prozirna tekućina svijetlo smeđe boje postala tamno crvena gusta masa. Morao sam još koji put vratiti sve u žličicu i ponovo prokuhati sadržaj, što mi i nije bila neka novost. I tako, nakon sat vremena i očajno bolnih ruku, odustao sam i ostavio cijelu akciju za sutradan. Imao sam još jedan grumenčić dopa koji sam popušio na foliji, da skinem krizu i da ne popizdim od bijesa. Dobro da sam ostavio taj roks... kao da mi je nešto govorilo da se neću uspjeti pogoditi u žilu. Odmah čim sam sutradan ustao, zavezao sam si nadlakticu s elastičnim zavojem i ponovo otpočeo tiradu. Ni nakon sat vremena nisam postigao zgoditak. Dop u šprici je vjerojatno već odavna prestao biti to što bi trebao biti i pretvorio se u samu krv skupa s ostalim otprije nakupljenim smećem. Neću ni spominjati da se igla otupila tako da sam imao osjećaj da se bodem sa čajnom žličicom, a ne iglom. I opet sam odustao, ali samo na nekoliko sati. To popodne sam opet prokuhao paklenu smjesu i opet pokušao, ovaj put s novim gunom. Znao sam da, čak i da se pogodim, da se uopće neću puknuti, znao sam da ću se možda i otrovati i umrijeti, ali morao sam odnijeti tu pobjedu, makar po cijenu života. Ne znam, vjerojatno me Bog ili neki drugi zaštitnik, anđeo čuvar možda, zaštitio i nije mi dao da uspijem. Više nisam bio niti ljut, samo razočaran. Rezignirano sam, uz tihu kletvu, ispalio sadržaj šprice kroz prozor uopće ne gledajući hoću li možda koga poškropiti tom gadljivom smjesom, pospremio cijeli pribor u foliju i bacio ga s balkona među drveće i visoku travu što je izđikala podno moje zgrade. I taj dan sam čvrsto odlučio da se više nikad u životu neću ubost, nikad više intravenozno konzumirati heroin. A i kako bi mogao kad nemam gdje? Tako i bi. Da sam barem isto tako čvrsto odlučio potpuno raskrstiti s dopom, moj život bi sada bio puno ljepši i lakši.
Ali nisam. Vratio sam se na foliju (opet mi u grlu cvili mala nevidljiva životinjica), a ako bi nabasao na dop koji se ne da kvalitetno razvlačiti na foliji onda bi ga ušmrkao. I tako sve do unatrag mjesec dana. Krajem prošle i početkom ove godine, namjerno sam prestao uzimati heptanone jer sam ih htio izbaciti iz svog sustava. Naravno, sa hepova sam se skidao dopom. Kad sve zbrojim, od kraja ljeta bez dopa sam bio možda sve skupa desetak dana. Užas ili uspjeh? Ovisi kako se gleda. A i te količine dopa koje sam konzumirao nisu bile nešto velike. Maksimalno bi bio na trećini grama dnevno... možda se dvaput zalomilo nešto više, ali to nije vrijedno spomena.
Posebna priča je policija i moji susreti s inspektorima iz narkotika. Imao sam nekoliko neugodnih situacija, ali ne smijem o njima pisati jer sam im svašta izlagao pa ako ovdje napišem istinu mogli bi me razotkriti (a što je još gore, ne radi se samo o meni, dapače, ja sam samo sitna riba koja zna podosta povjerljivih informacija o velikim ribama)... pod uvjetom da prate ovakve site-ove. K tome, riječ je bila o ozbiljnim i velikim stvarima pa je najbolje da šutim upravo ko gore navedena riba. I što je najgore, stvari se još nisu slegle i svaki dan očekujem njihov ponovni posjet ili poziv na informativni razgovor... ako ne i na sud.
Ubrzo nakon mog prestanka pisanja kolumni rapidno je opao i broj mailova koje sam inače dobijao. Ubrzo nisam više uopće dobijao poštu od svojih "fanova". Onda mi je uletio virus u kompjuter pa nisam niti mogao ići na Internet. Mjesecima sam bio nikakav i bezvoljan tako da me bolio kurac za kompjuter i za kolumne. Zbog dugotrajnog neprovjeravanja pošte oni sa Hotmail-a su me odjebali pa su mi svi mailovi i sve adrese ljudi koju si mi ikad pisali nepovratno nestali. Onda sam sredio računalo i opet aktivirao adresu i tek nedavno, opet su mi neki počeli pisati, i to neki novi ljudi što me ponukalo da opet počnem s kolumnama.
A što je sljedeće, kakav mi je plan za blisku budućnost? Imao sam dobar plan, ali je neslavno propao pa sam prešao na onaj rezervni i teži. Naime, prije nekih mjesec dana dobio sam recept za Subutex. To je novi lijek u borbi protiv apstinencijske krize. Kažu da je učinkovitiji od heptanona i da izaziva bitno manju ovisnost. Jedini je bed taj što Subutex nije na listi HZZO-a pa sam ga morao platiti iz svog džepa. Ali što je to prema gomili novaca koje sam stukao na dop? K tome, lijek uopće nije skup kao što se u početku govorilo. I tako, dobih ja te tablete koje se konzumiraju sublingvalno (dakle, staviš jednu pod jezik i čekaš 10 minuta da se otopi), za početak je potrebno svega dvije do tri na dan, ali ne smiju se uzimati skupa s dopom jer mogu izazvati krizu. U uputstvima piše da moraš pričekati neka 4 sata od zadnjeg konzumiranja heroina (mislim da je to tiskarska pogreška... vidjet' ćete i zašto) ili čekati da se pojave prvi znaci krize. Ja sam pričekao desetak sati, a i osjetio sam lagani dolazak krize, misleći da je to dovoljno. Oko 2 sata ujutro, taman pred odlazak u krevet, konzumirao sam jednu tableticu i čekao da vidim što će se dogoditi. Za sat vremena sam počeo osjećati kako me hvata sve jača i jača kriza. Da skratim, od 3 ujutro pa sve do 8 sati doslovce sam plesao po krevetu od užasnih bolova, nervoze, stravičnog nemira koji je izazivao nekontrolirano divlje trzanje svakih desetak sekundi. Kao da se u meni probudila neka životinja koja je pošto poto htjela izići iz mog tijela, a nije mogla. Povremeno sam kašljao tako jako da sam mislio da ću kašljanjem izbaciti cijelu svoju utrobu. Zauzimao sam svakakve neprirodne položaje, činio sve moguće stvari samo da nekako smirim situaciju, no ništa nije pomagalo. Što je najgore, još u početku cijele nevolje, uzeo sam još jednu tableticu misleći da mi je jedna premalo. No tek to me je uništilo. A što je najinteresantnije, uopće se nisam znojio. Bijah suh ko štap. Zoru sam dočekao kao zombi. Nisam više mogao izdržati pa sam se skoro na koljenima, stravično kašljući, dovukao do WC-a i popio dvadesetak kapi Lumidola iako je to, po uputstvima, strogo zabranjeno. Uz Subutex se ne smije konzumirati ništa sedativnog ili opijatskog tipa. No baš me bilo briga da i riknem. U tom času bi učinio sve samo da zaustavim taj užas koji me pogodio. Na svu sreću, stanje se malo smirilo. Ležao sam tako u krevetu, sav iscrpljen, ali o nekakvom spavanju nije bilo govora. Taj dan, negdje popodne, nabavio sam dopa i spasio dušu. Sutradan sam otišao do doktora i iznio mu svoje dojmove. On kaže da sam ja jedini koji je tako nepovoljno reagirao na Subutex i složili smo se da je razlog tomu vjerojatno premala pauza između uzimanja dopa i samog lijeka. No svejedno, odbio sam daljnje liječenje Subutexom, toliko me bilo strah da se opet ne ponovi ista situacija. Nisam htio početi ni s novom terapijom heptanonima pa sam na kraju dobio recepte za Lumidol, Apaurin i Sanval (to su tablete za spavanje). S ljekovima sam odmah otpočeo i na tome sam bio nekih desetak dana. Nije bilo lako jer sve te tablete samo djelomično pomažu. I dalje sam se osjećao jadno, šugavo, bezvoljno, nemirno, znojio sam se, sam sebi sam smrdio, čak su mi se i cigarete gadile, ali i dalje sam preko volje pušio jer me je sam čin pušenja psihički smirivao. I nakon detoxa osjećao sam se općenito loše. Priznat ću, u par navrata sam si uljepšao dan dopom, ali situacija je neusporedivo bolja nego prije mjesec dana. Čak nisam osjetio nikakvu krizu nakon što sam tih nekoliko puta uzeo dop.
To je to, ukratko. Sigurno sam neke važne stvari i zaboravio navesti, ali valjda će biti prilike. Nadam se da sam isplivao iz kreativne, a i apstinencijske krize. Vrijeme otkad nisam pisao prošlo mi je kao u snu, nevjerojatno brzo. Gubim mjesece i godine, ne krećem se niti u jednom smjeru. Dobro, možda jedino idem unatrag... ali i to je upitno. Ovisi kako na to gledaš. No ima jedna stvar u koju sam siguran, to je jedina stvar za koju znam... znam da ništa ne znam.
Ali nisam. Vratio sam se na foliju (opet mi u grlu cvili mala nevidljiva životinjica), a ako bi nabasao na dop koji se ne da kvalitetno razvlačiti na foliji onda bi ga ušmrkao. I tako sve do unatrag mjesec dana. Krajem prošle i početkom ove godine, namjerno sam prestao uzimati heptanone jer sam ih htio izbaciti iz svog sustava. Naravno, sa hepova sam se skidao dopom. Kad sve zbrojim, od kraja ljeta bez dopa sam bio možda sve skupa desetak dana. Užas ili uspjeh? Ovisi kako se gleda. A i te količine dopa koje sam konzumirao nisu bile nešto velike. Maksimalno bi bio na trećini grama dnevno... možda se dvaput zalomilo nešto više, ali to nije vrijedno spomena.
Posebna priča je policija i moji susreti s inspektorima iz narkotika. Imao sam nekoliko neugodnih situacija, ali ne smijem o njima pisati jer sam im svašta izlagao pa ako ovdje napišem istinu mogli bi me razotkriti (a što je još gore, ne radi se samo o meni, dapače, ja sam samo sitna riba koja zna podosta povjerljivih informacija o velikim ribama)... pod uvjetom da prate ovakve site-ove. K tome, riječ je bila o ozbiljnim i velikim stvarima pa je najbolje da šutim upravo ko gore navedena riba. I što je najgore, stvari se još nisu slegle i svaki dan očekujem njihov ponovni posjet ili poziv na informativni razgovor... ako ne i na sud.
Ubrzo nakon mog prestanka pisanja kolumni rapidno je opao i broj mailova koje sam inače dobijao. Ubrzo nisam više uopće dobijao poštu od svojih "fanova". Onda mi je uletio virus u kompjuter pa nisam niti mogao ići na Internet. Mjesecima sam bio nikakav i bezvoljan tako da me bolio kurac za kompjuter i za kolumne. Zbog dugotrajnog neprovjeravanja pošte oni sa Hotmail-a su me odjebali pa su mi svi mailovi i sve adrese ljudi koju si mi ikad pisali nepovratno nestali. Onda sam sredio računalo i opet aktivirao adresu i tek nedavno, opet su mi neki počeli pisati, i to neki novi ljudi što me ponukalo da opet počnem s kolumnama.
A što je sljedeće, kakav mi je plan za blisku budućnost? Imao sam dobar plan, ali je neslavno propao pa sam prešao na onaj rezervni i teži. Naime, prije nekih mjesec dana dobio sam recept za Subutex. To je novi lijek u borbi protiv apstinencijske krize. Kažu da je učinkovitiji od heptanona i da izaziva bitno manju ovisnost. Jedini je bed taj što Subutex nije na listi HZZO-a pa sam ga morao platiti iz svog džepa. Ali što je to prema gomili novaca koje sam stukao na dop? K tome, lijek uopće nije skup kao što se u početku govorilo. I tako, dobih ja te tablete koje se konzumiraju sublingvalno (dakle, staviš jednu pod jezik i čekaš 10 minuta da se otopi), za početak je potrebno svega dvije do tri na dan, ali ne smiju se uzimati skupa s dopom jer mogu izazvati krizu. U uputstvima piše da moraš pričekati neka 4 sata od zadnjeg konzumiranja heroina (mislim da je to tiskarska pogreška... vidjet' ćete i zašto) ili čekati da se pojave prvi znaci krize. Ja sam pričekao desetak sati, a i osjetio sam lagani dolazak krize, misleći da je to dovoljno. Oko 2 sata ujutro, taman pred odlazak u krevet, konzumirao sam jednu tableticu i čekao da vidim što će se dogoditi. Za sat vremena sam počeo osjećati kako me hvata sve jača i jača kriza. Da skratim, od 3 ujutro pa sve do 8 sati doslovce sam plesao po krevetu od užasnih bolova, nervoze, stravičnog nemira koji je izazivao nekontrolirano divlje trzanje svakih desetak sekundi. Kao da se u meni probudila neka životinja koja je pošto poto htjela izići iz mog tijela, a nije mogla. Povremeno sam kašljao tako jako da sam mislio da ću kašljanjem izbaciti cijelu svoju utrobu. Zauzimao sam svakakve neprirodne položaje, činio sve moguće stvari samo da nekako smirim situaciju, no ništa nije pomagalo. Što je najgore, još u početku cijele nevolje, uzeo sam još jednu tableticu misleći da mi je jedna premalo. No tek to me je uništilo. A što je najinteresantnije, uopće se nisam znojio. Bijah suh ko štap. Zoru sam dočekao kao zombi. Nisam više mogao izdržati pa sam se skoro na koljenima, stravično kašljući, dovukao do WC-a i popio dvadesetak kapi Lumidola iako je to, po uputstvima, strogo zabranjeno. Uz Subutex se ne smije konzumirati ništa sedativnog ili opijatskog tipa. No baš me bilo briga da i riknem. U tom času bi učinio sve samo da zaustavim taj užas koji me pogodio. Na svu sreću, stanje se malo smirilo. Ležao sam tako u krevetu, sav iscrpljen, ali o nekakvom spavanju nije bilo govora. Taj dan, negdje popodne, nabavio sam dopa i spasio dušu. Sutradan sam otišao do doktora i iznio mu svoje dojmove. On kaže da sam ja jedini koji je tako nepovoljno reagirao na Subutex i složili smo se da je razlog tomu vjerojatno premala pauza između uzimanja dopa i samog lijeka. No svejedno, odbio sam daljnje liječenje Subutexom, toliko me bilo strah da se opet ne ponovi ista situacija. Nisam htio početi ni s novom terapijom heptanonima pa sam na kraju dobio recepte za Lumidol, Apaurin i Sanval (to su tablete za spavanje). S ljekovima sam odmah otpočeo i na tome sam bio nekih desetak dana. Nije bilo lako jer sve te tablete samo djelomično pomažu. I dalje sam se osjećao jadno, šugavo, bezvoljno, nemirno, znojio sam se, sam sebi sam smrdio, čak su mi se i cigarete gadile, ali i dalje sam preko volje pušio jer me je sam čin pušenja psihički smirivao. I nakon detoxa osjećao sam se općenito loše. Priznat ću, u par navrata sam si uljepšao dan dopom, ali situacija je neusporedivo bolja nego prije mjesec dana. Čak nisam osjetio nikakvu krizu nakon što sam tih nekoliko puta uzeo dop.
To je to, ukratko. Sigurno sam neke važne stvari i zaboravio navesti, ali valjda će biti prilike. Nadam se da sam isplivao iz kreativne, a i apstinencijske krize. Vrijeme otkad nisam pisao prošlo mi je kao u snu, nevjerojatno brzo. Gubim mjesece i godine, ne krećem se niti u jednom smjeru. Dobro, možda jedino idem unatrag... ali i to je upitno. Ovisi kako na to gledaš. No ima jedna stvar u koju sam siguran, to je jedina stvar za koju znam... znam da ništa ne znam.
Narkomanija opaka bolest
Narkomanija-opaka bolest
Narkomanija spada u bolesti zavisnosti po misljenju Svetske zdravstvene organizacije.
To je jedno bolesno stanje a kada mi razmisljamo o njemu prvenstveno mislimo na strast ili zelju za uživanjem tj. ponovnim uzimanjem opojnih sredstava.U takvom stanju čovjek mijenja svoj način razmišljanja i ponašanja.Problem narkomanije zahvatio je cijeli svijet i time postao najveći problem današnjice .Postoji opasnost da ovaj problem preraste u ,,potencijalnu epidemiju,,.Problem se javlja najvise među mladima,u periodu adolescencije(između 14 i 19 godine).Zavisnost o drogama napada sve nivoe društva,bez obzira na rasu pojedinca,religiju,seksualnu orijentaciju ili socijalni status.Najčešći uzroci zavisnosti o drogama su:gubitak voljene osobe,bolest,razvod,raskid važne veze,loša situacija u školi ili na poslu,finansijski problemi,bankrot,kompleksi…
Kombinacijom svih ovih različitih fatora nastaje strašna i
eksplozivna mješavina.Ciljni proizvod te bombe je potreba da se dostigne neko posebno psihološko stanje-bijeg iz realnosti.Tako potencijalni narkoman ne prihvata obaveze koje mu nameće društvo već gradi i živi u svom posebnom,
otuđenom svijetu.Takva osoba se tada povlači iz društva,
moralno propada i postaje karakterno,duševno i tjelesno
izmjenjena.Od prvog susreta s drogom bolesnik prolazi kroz stanje blaže ili jače psihičke zavisnosti.Veoma je teško vratiti bolesnika iz takvog stanja,kada on u novonastalom svijetu ima sve,prije svega sigurnost i samopoštovanje.
Пријавите се на:
Постови (Atom)